Intervju: Milovan Pandurević, režiser "Mjesta zločina"

General Luis Mekenzi u ovom filmu činjenicama demantuje čelnike sarajevske muslimansko-hrvatske koalicije u njihovim nastojanjima da uvjere javnost kako nisu bili umiješani u pripreme za napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici

SVOJOJ bogatoj filmografiji, koju čini nekoliko desetaka dokumentarnih filmova velike umjetničke (i istorijske) vrijednosti, režiser (i, ujedno, direktor "Srna filma" iz Pala) Milovan Pandurević upravo je pridodao i ostvarenje pod nazivom "Mjesto zločina". Ovaj film, premijerno prikazan u prošlu srijedu na BN televiziji, govori o stradanju pripadnika bivše JNA u Dobrovoljačkoj ulici, 3. maja 1992. godine... ? Zašto ste za motiv svog novog dokumentarnog filma izabrali masakr vojnika i oficira JNA u Sarajevu, koji se dogodio prije punih 15 godina? - Zato što smatram da su Srbi, poslije zločina u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, konačno shvatili da je rat u BiH neizbježan. Stravični masakr pripadnika JNA tog 3. maja 1992. godine, koji su počinili paravojnici "Patriotske lige", "Zelenih beretki" i Teritorijalne odbrane BiH, ugasio je i posljednju šansu za bilo kakav dogovor između Srba, sa jedne, i muslimana i Hrvata, s druge strane. Dobrovoljačka ulica bila je, sasvim sigurno, prelomni trenutak u ratnoj bh. kataklizmi. Ona je naša velika rana. Nije nikakva tajna da su Srbi, na teritorijama pod njihovom kontrolom, pobjesnjeli poslije zločina nad vojnicima i oficirima JNA. Jer oni, koji su napali regularnu vojsku jedne zemlje (a JNA je, u to vrijeme, bila jedina legalna vojska u BiH), ništa dobro nisu mislili pripadnicima naroda koji je tu vojsku smatrao svojom. Kada je srpski narod vidio kako su nastradali pripadnici jedine legalne vojske, shvatio je da to više nije igra i da je u BiH i definitivno počeo građanski rat. Dobrovoljačka ulica, po mom mišljenju, trasirala je dalji razvoj konflikta između tri naroda u BiH. Desetu godišnjicu napada na kolonu JNA, 3. maja 2002. godine, naredbodavci i izvršioci tog zločina, kao i sarajevski mediji, obilježili su usklicima da se radilo "o prvoj i, ujedno, najvećoj ratnoj pobjedi takozvane Armije BiH protiv JNA". U jednoj emisiji lokalnog sarajevskog radija, Bošnjaci su tada vrištali kako su tu "pobjedu" izvojevale "istinske bh. patriote", koje su u tom napadu pokazale "neviđenu hrabrost". Kasnije, kada je klupko zločina nad pripadnicima JNA počelo da se odmotava, isti ti Bošnjaci su se pravdali kako su kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici napale "izdvojene paravojne grupice", da u tom zločinu nije učestvovala Teritorijalna odbrana BiH i da ratno Predsjedništvo takozvane Republike BiH za to nije znalo. E, ovim filmom želio sam, na neki način, da demantujem te njihove isprazne priče. U "Mjestu zločina" tadašnji predsjednik Predsjedništva muslimanske BiH Alija Izetbegović "igra" prilično korektnu "ulogu", jer se u to vrijeme zaista tako i ponašao. Međutim, u pomenutoj radio-emisiji pušten je tonski zapis Izetbegovića, snimljen neposredno poslije masakra pripadnika JNA 3. maja 1992. godine, u kojem je on rekao da je "Dobrovoljačka ulica naša istorijska pobjeda" i da su "muslimani konačno izgubili kompleks niže vrijednosti u odnosu na JNA". A, tobože, nije znao ništa o pripremama za napad na vojnike i oficire bivše jugoslovenske armije! ? General UNPROFOR-a Luis Mekenzi bio je tog kobnog datuma na čelu kolone JNA, koja se izvlačila iz Komande Druge armijske oblasti ka Lukavici. Zašto baš on vodi glavnu riječ u Vašem filmu? - Zato što general Mekenzi svojim izjavama "poentira" tokom čitavog filma. Najveća vrijednost njegovih izjava je da činjenicama demantuje Ejupa Ganića, Stjepana Kljujića i ostale čelnike sarajevske muslimansko-hrvatske koalicije u njihovim nastojanjima da uvjere javnost kako ništa nisu znali i nisu bili umiješani u pripreme za napad na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici. A, zapravo, bili su organizatori tog masakra. Da se razumijemo. U filmu se vidi da Mekenzi uopšte "ne navija" za Srbe. On samo priča svoju priču o Dobrovoljačkoj ulici, potkrepljujući je činjenicama, koje su identične sa srpskom verzijom stradanja pripadnika JNA tog nesrećnog majskog dana prije 15 godina. ? Kako ste došli do arhivskog materijala, od kojeg je sastavljena gotovo polovina filma? - Dio tog arhivskog materijala potiče iz filma "UNproNjAR", Milenka Jovanovića, koji je snimljen 1993. godine u produkciji "Srna filma". U stvari, mi smo Jovanoviću, za taj film, ustupili materijal o početku građanskog rata u BiH, u okviru kojeg su se nalazili i snimci neposredno prije, za vrijeme i poslije zločina u Dobrovoljačkoj ulici. U međuvremenu, do kraja 2005. godine, nabavili smo izvjesnu količinu - za nas nepoznatog - materijala i uvrstili ga u "Mjesto zločina". Radi se, uglavnom, o presretnutim radio-komunikacijama "Patriotske lige" i "Zelenih beretki", i autentičnim komandama za napad na kolonu vozila JNA, koja se povlačila iz Komande Druge vojne oblasti u Sarajevu. Moram da naglasim da smo, tokom realizacije ovog filma, na raspolaganju imali preko 30 sati arhivskog i namjenski snimljenog materijala, tako da je bilo prilično teško od tog "brda" video-traka izmontirati film od 53 minuta. Razgovarao Goran BARAĆ REALIZACIJA - Pripreme za snimanje i montažu "Mjesta zločina" počele su još u martu prošle godine. Plan je bio da film bude gotov do početka maja 2006. godine. Međutim, bolest me spriječila da ostvarimo taj plan, tako da je rad na ovom dokumentarcu nastavljen početkom ove godine. Prve kritike o filmu su pozitivne, što znači da je ovo ostvarenje postiglo svoj osnovni cilj - da probudi određene emocije kod gledalaca.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.