Haški osuđenici umiru pod oznakom „povjerljivo

Tribunal nikoga nije obavijestio o bolesti Mileta Mrkšića koji je preminuo samo mjesec dana prije isteka dvije trećine kazne.

Mile Mrkšić (68), bivši komandant Vojske Republike Srpske Krajine preminuo je služeći hašku kaznu u Portugaliji, mjesec dana pre isteka dvije trećine roka koji je morao da odrobija. Do prije nekoliko dana o njegovom pogoršanom zdravlju u Srbiji se nije ništa znalo, jer tribunal nije smatrao da to treba nekoga da zanima. Mrkšićevo ime sada je na sve dužem spisku onih koji nisu izašli živi iz zatvora u koje ih je Hag poslao.

Mnogo je naših državljana koji su u Sheveningenu teško oboljeli i koji su imali pritužbe na postupanje tamošnjih ljekara. Sve informacije o zdravlju pritvorenika tribunal drži pod oznakom „povjerljivo", a u javnost dospijevaju samo najdrastičniji slučajevi.

„Haški ljekari imaju posljednju riječ o zdravlju pritvorenika, a medicinska potpora drugih ljekarskih timova prepuštena je individualnim akcijama branilačkih timova. Tako je bilo u slučajevima Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja, Ratka Mladića i drugih. Često je postojala suprotnost između onoga što su tvrdili haški ljekari i mišljenja posebnih timova", kaže advokat Miroslav Vasić, branilac Mrkšića, osuđenog na 20 godina zatvora ali i Slavka Dokmanovića koji se svojevremeno ubio iza haških rešetaka, ne dočekavši presudu.

Tribunal, tačnije Mehanizam za međunarodne krivične sudove, koji sada brine o ljudima na izdržavanju kazni, morao bi da bude informisan o zdravlju osuđenika, jer oni izdržavaju kazne po haškim presudama, a ne po odlukama država kojima su prepušteni. S druge strane, i Srbija bi, smatra Vasić, morala da se interesuje za zdravlje svojih državljana.

„U slučaju Mrkšića, tribunal se očigledno nije redovno interesovao, jer bi u tom slučaju morao da me obavijesti", navodi Vasić, koji je podnio zahtjev za puštanje Mrkšića iz humanitarnih razloga i prije 15. septembra, kada bi mu istekle dvije trećine kazne.

„Da li neko nije na vrijeme uočio da bolest postoji ili je oboljenje bilo galopirajuće, ne mogu da kažem. On se nije žalio na ljekare, ali bilo mu je gore u Portugaliji nego u Hagu. Kada smo poslednji put razgovarali, pominjao je astmu i razgovarali smo oko pumpice. Nije mi poznato da se tribunal ikad interesuje za svoje osuđenike, osim kada se pojavi neki krupan problem, kao kada je general Radislav Krstić napadnut u zatvoru u Velikoj Britaniji. Razumijem da je zdravstveno stanje povjerljivo, ali o tome ipak moraju da budu obaviješteni porodica i advokat", dodaje Vasić.

Naš sagovornik ocjenjuje da su osuđenici, zapravo, problem za tribunal. Primjedbe iz Haga su išle čak dotle da su ljekari optuživani, ne samo za nebrigu, već i da su pokušavali da ubiju ljude kojima sud ne može da dokaže krivicu. Dok je tribunal odbacivao optužbe i loše zdravlje pritvorenika tumačio pogrešnim navikama u ishrani, pušenjem, stresom ili životnom dobi, sve je više onih koji su na slobodu pušteni u poodmaklim fazama bolesti, kao i onih koji su preminuli u zatvoru.

„Kad god se utvrdi da je neko teško obolio, oni ga puste da ne bi umro u pritvorskoj jedinici. Države u kojima se izdržavaju kazne imaju svoje sisteme. Ti osuđenici se teško uklapaju u takav sistem", navodi Vasić.

 Milan Kovačević, nekadašnji upravnik bolnice u Prijedoru, po dolasku u Hag doživio je više moždanih udara i infarkt a umro je posle mjesec dana, nakon noći provedene u agoniji na koju niko nije reagovao. Slavko Dokmanović se objesio u haškoj ćeliji. Sudijama je prethodno govorio da je u teškom psihičkom stanju i da je slomljen, a na njegovu krizu upozoravao je i njegov advokat Toma Fila, samo dva dana prije samoubistva. Psihijatrijska pomoć nije pružena ni Milanu Babiću, koji je počinio samoubistvo.

Bivši jugoslovenski predsednik Slobodan Milošević umro je od infarkta 11. marta 2006. godine. Toksikološki nalazi pokazali su da nije otrovan. Optužbe njegove porodice i pristalica da je ubijen pogrešnom terapijom nikada nisu ozbiljno shvaćene.

Đorđe Đukić je u aprilu 1996. godine pušten iz tribunala zbog karcinoma u odmakloj fazi. Umro je poslije samo mjesec dana. Momir Talić preminuo je od raka pluća na VMA u Beogradu, kada ga je tribunal pustio na kućno liječenje.

Dve godine poslije izricanja pravosnažne kazne od deset godina zatvora, u Švedskoj je tokom izdržavanja kazne umro Miroslav Deronjić.

Na veoma loše zdravstveno stanje žalio se i Jovica Stanišić, bivši načelnik Državne bezbjednosti Srbije. Njegovi advokati od 2007. godine ukazuju da optuženi pored fizičkih problema, pati od mentalnih poremećaja i ispoljava „želju za smrću". Tribunal je kao jedno od rješenja predložio da Stanišić, ukoliko nije u mogućnosti da prisustvuje, suđenje prati video-linkom iz svoje ćelije.

U teškom zdravstvenom stanju je i Goran Hadžić. Njemu je otkriven poodmakli stadijum karcinoma. Tužilaštvo je u martu tražilo da se suđenje nastaviuprkos njegovom eventualnom odsustvu i da mu se omogući da proces prati i preko video-linka iz ćelije. Pušten je na privremenu slobodu iz – humanitarnih razloga.

Vojislav Šešelj pušten je poslije gotovo 12 godina pritvora, navodno iz humanitarnih razloga, kada je utvrđeno da ima rak sa metastazama. Tvrdio je da ga u zatvoru truju i da mu se stanje jetre popravilo kada je prestao da uzima zatvorsku hranu, dok su lekari govorili da je gojazan. Tribunal sada traži da se on vrati u Hag.

Ratko Mladić čeka izvještaj ruskih ljekara koji su ga pregledali na zahtjev njegovog branilačkog tima. Mladić je pretrpio više moždanih udara i oduzeta mu je čitava desna strana tijela. Njegovi advokati i porodica kažu da se loše osjeća i da se često zamara. Izvještaj ruskih ljekara nikako da bude okončan, pored ostalog i zato što im gotovo tri godine tribunal nije dostavio Mladićevu dokumentaciju.

General Vladimir Lazarević, osuđen u Haškom tribunalu na 14 godina zatvora, u teškom je zdravstvenom stanju, a ovaj sud odbija da donese odluku o njegovom prijevremenom puštanju na slobodu, iako je odslužio više od dvije trećine kazne. Hag je Lazareviću, koji je osuđen za navodne zočine na Kosovu, odbio da uračuna gotovo godinu dana, koliko je proveo u bolnici u Beogradu.Pravni zastupnici, njegova porodica, ali i državne institucije Srbije pokušavaju da izdejstvuju da se generalu u kaznu uračuna vrijeme provedeno u Srbiji na operacijama i liječenju.

Zbog veoma lošeg zdravstvenog stanja, odavno se očekuje da general bude pušten ili da bude prebačen u neku od zavodskih ustanova u Srbiji.

Krajem 2013. godine odlučeno je da se Lazarević iz Ševeningena prebaci u Poljsku na izdržavanje kazne.

Lazarević je od 2005. godine, prema riječima prijatelja porodice, imao sedam operacija.

Porodica se nada da će Tribunal uvažiti zahtjev pravnih zastupnika i da će Lazarević do sredine novembra biti na slobodi.

------------------------------------------------------------------------------

Izdržavanje kazni u Srbiji i dalje nije moguće

Državljani Srbije osuđeni u Haškom tribunalu ne mogu da služe kazne u Srbiji jer to zabranjuje rezolucija UN, ali vlasti mogu da se ponovo obrate generalnom sekretaru sa zahtevom da se taj stav promijeni.

Osobe koje je Haški tribunal osudio za zločine, ne izdržavaju kaznu u Pritvorskoj jedinici tribunala jer ona nije zatvor, nego pritvor. Kazne se izdržavaju izvan Holandije, u nekoj od država sa kojima tribunal ima potpisan sporazum. To su Norveška, Švedska, Danska, Finska, Nemačka, Velika Britanija, Francuska, Portugalija, Estonija, Finska, Belgija, Austrija, Italija, Španija, Poljska, Ukrajina, Slovačka i Albanija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.