Goran Marković: OHR kreator pravnog i političkog haosa u BiH

Sjednica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija pokazala je da i dalje postoje različiti stavovi i interesi velikih sila, koje nastoje da zadrže ili ojačaju svoje pozicije u BiH i u ovom dijelu Evrope. Ti stavovi i interesi su dosad bili suprotstavljeni, a ni na ovoj sjednici nisu usklađeni, iako može postojati nada da će pristup rješavanju problema u BiH biti djelimično izmijenjen.

Kaže ovo u intervjuu za "Glas" dekan Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu Goran Marković komentarišući sve češće i otvorenije prijedloge unutar međunarodne zajednice da treba ograničiti ulogu OHR-a  u BiH, a što bi onda vodilo i ka konačnom ukidanju te kancelarije.

Kraj diktata i početak odgovornosti, dodaje, uzajamno su zavisni principi. Štaviše, naglašava, kraj diktata nije moguć bez uspostavljanja stvarne odgovornosti domaćih političkih elita prema svojim građanima i konstitutivnim narodima, mada ta odgovornost ne mora nužno da dovede do kraja diktata.

- Ipak, da bi konačno došlo do gašenja OHR-a, moraju paralelno teći dva procesa. Jedan proces je da domaće političke elite bez zadrške preuzmu odgovornost za upravljanje državom i društvom, a drugi je da oni koji bi da spolja nameću diktat posredstvom OHR-a to više ne mogu da čine. Sigurno je da domaće političke elite nisu uzročnik postojanja i djelovanja OHR-a. Ipak, one svojim ponašanjem doprinose stvaranju svijesti o tome da je OHR i dalje potreban. Zagovornici njegovog opstanka i tzv. bonskih ovlašćenja visokog predstavnika često ističu da BiH ne bi mogla da funkcioniše bez toga. Međutim, nema nijednog dokaza da bi nastupila fatalna kriza kad bi OHR bio ukinut. Moguće je da neki vjeruju u to i da se tome nadaju. Takva nada bila bi poražavajuća, jer bi nastupanje bezizlazne političke krize moglo da navede velike sile da ponovo uspostave OHR, što bi teško naštetilo i BiH i njenim entitetima, posebno Republici Srpskoj - poručio je Marković.

GLAS: Kroz BiH je prošao veliki broj visokih predstavnika od Karla Bilta do Valentina Incka. Koliko su strani tutori naštetili ovoj zemlji i da li su joj trasirali pravi put?

MARKOVIĆ: Pravi put mogu da odrede samo građani i konstitutivni narodi i oni koji su njihovi legitimni predstavnici u zakonodavnim tijelima. Prvobitna namjera tvoraca Dejtonskog mirovnog sporazuma bila je da visoki predstavnik pomaže i koordinira, a on se skoro odmah po stupanju mirovnog sporazuma na snagu pretvorio u suverena. Tome su doprinijele i domaće političke elite, u mjeri u kojoj nisu htjele ili bile u stanju da se dogovore čak i o banalnim pitanjima, da ne govorimo o ključnim problemima. Ipak, uloga koju je visoki predstavnik dobio, očigledno uz podršku svih velikih sila, barem do prije nekoliko godina, dugoročno posmatrano nije održiva i pozitivna. Ta uloga je omogućila da institucije BiH izgube na značaju i legitimitetu, da ustavni poredak faktički bude suspendovan više puta i da građani izgube nadu da svojim angažmanom, barem na izborima, mogu da utiču na sadržaj politika. Ako visoki predstavnik nameće zakone, izmjene ustava ili odlučuje o smjeni nosilaca javnih funkcija, postaje bespredmetno da se govori o poštovanju vladavine prava, ljudskih prava i političke participacije, što je pogubno za državu i društvo, za građane i konstitutivne narode. U takvim okolnostima, nema stvarnog pobjednika.

GLAS: Svako nametanje zakona, pogotovo svaki prenos nadležnosti, predstavljao je težak udarac za postojeći koncept ustavnog uređenja.

MARKOVIĆ: Tačno. To je bio težak udarac i za Republiku Srpsku, koja je izgubila ne mali dio nadležnosti, time i dio autonomije. Ali, to nije koristilo ni BiH, jer nadležnosti koje su stečene nametanjem od strane protivpravno ustanovljenog suverena ne mogu da budu osnov za stvaranje dugoročne društvene i političke stabilnosti. Političke elite su se lako oslobađale političke odgovornosti, koju su prebacivale na visokog predstavnika  ili su tražile i očekivale njegovu podršku i intervenciju, zbog čega su se vrlo često ponašale neracionalno i neodgovorno. U nekim slučajevima, koji su naročito učestali posljednjih godina, situacija je bila očajna, u tom smislu što je Kristijan Šmit donosio odluke čiji sadržaj je unaprijed bio predvidiv, kao što je bilo predvidivo da one nisu izraz unutrašnjeg političkog konsenzusa, niti su postojali institucionalni mehanizmi za suprotstavljanje tim odlukama.

GLAS: Pominje se izvjesni Italijan koji bi ovu zemlju "pratio iz daljine". Da li je to dobro za BiH, odnosno Republiku Srpsku?

MARKOVIĆ: Kako sada stvari stoje, OHR neće biti ugašen nakon jedne sjednice SBUN. Realnije je da uloga visokog predstavnika bude suštinski izmijenjena. Ona treba da bude vraćena u pravne okvire, što znači da treba da bude onakva kakva je predviđena Aneksom 10 Dejtonskog sporazuma. On bi trebalo da prati, savjetuje i pomaže, a ne da vrši vlast, nameće zakone, smjenjuje funkcionere i donosi druge akte. Ako bi to bilo postignuto, bio bi to ogroman napredak u odnosu na dosadašnje stanje. Takav pravac promjena mogao bi da bude dobar ukoliko bi istovremeno bio praćen ponašanjem domaćih političkih elita koje bi bilo zasnovano na spremnosti na kompromis i konsenzus o temeljnim pitanjima. Domaće političke elite bi time pokazale ozbiljnost u nastojanjima da samostalno upravljaju zemljom, čime bi izbile posljednji adut onima koji smatraju da visoki predstavnik i dalje treba da djeluje, makar to bilo u okvirima koji su predviđeni Aneksom 10. Time bi bile stvorene pretpostavke da i savjetodavni visoki predstavnik izgubio smisao postojanja.

GLAS: Da li su se izvršna i zakonodavna vlast u BiH uspavale čekajući da neko sa strane uradi njihov posao i da li je u ovoj zemlji dogovor zaboravljena riječ?

MARKOVIĆ: Vlasti u BiH često koriste prisustvo OHR-a kao izgovor za svoje nepostupanje. Postoji pravni i politički haos, za koji je dobrim dijelom zaslužan i visoki predstavnik, bio on legalan ili nelegalan. Kako god da je imenovan, a to pitanje je takođe vrlo važno, on ne djeluje u skladu sa Aneksom 10. Ovakvo njegovo nelegalno postupanje, o kome se domaće političke elite dosta spore, služi i jednima i drugima da skrenu pažnju javnosti sa odgovornosti za svoje nepostupanje.

GLAS: A šta je sa političkom odgovornošću?

MARKOVIĆ: Činjenica je da ne postoji politička odgovornost za ovakvo ponašanje nosilaca zakonodavne i izvršne vlasti. Birači nemaju ni snage ni vjere u vlastitu ulogu kao političkog subjekta. Jedan dio političkih elita, onih u Sarajevu, očekuje da visoki predstavnik, ko god da je to, rješava probleme nametanjem odluka, jer njima je važno da odluke imaju za njih poželjan sadržaj, bez obzira na to kako su donesene. Te političke elite mogu da imaju privremenu korist od takvih odluka i političke strategije. Dugoročno, to nije dobro ni za koga. Politički procesi u BiH, po prirodi njenog društva i ustavnog uređenja, ali i političkih odnosa, moraju da budu zasnovani na politici akomodacije.

GLAS: Koliko se u BiH poštuje pravni sistem ili se određena zakonska rješenja donose da bi se u njima narodski rečeno tražile rupe?

MARKOVIĆ: Proces političke socijalizacije najšire javnosti odvija se u vrlo opasnom smjeru svjesnog ili nesvjesnog negiranja značaja i vrijednosti prava. Stvara se utisak, koji je nažalost rijetko zasnovan na činjenicama, da se može raditi mimo prava i suprotno pravu. Iz toga se često izvodi zaključak da pravo i nije važno. Kad takvo shvatanje postane široko zastupljeno, lakše se prelazi preko bespravnih postupaka, jer se često smatra da su oni uobičajena pojava. Ta pojava možda nije poželjna, ali javnost se na nju vremenom privikne. Takav način razmišljanja nema u sebi ništa dobro i predstavlja podlogu za pravni haos i samovolju nosilaca ekonomske, političke i svake druge moći. Za to su krivi oni kojima odgovara pravni sistem koji počiva na pogrešnim principima i lošim rješenjima, jer im je lakše da svoju moć učvršćuju u takvom sistemu. Istovremeno, lakše im je da je učvršćuju ako pravni sistem nije zasnovan na jasnim, preciznim i provodivim mehanizmima kontrole i sankcije.

GLAS: Da bi pravni sistem bio valjan, šta treba uraditi?

MARKOVIĆ: Treba da budu ispunjeni brojni uslovi. On, prije svega, treba da bude zasnovan na valjanim, moralnim i široko prihvaćenim principima. Zatim, pravni sistem mora da doprinosi ostvarivanju sistema vrijednosti koji je široko prihvaćen u društvu. Naposletku, pravni sistem treba da bude stvaran od legitimnog zakonodavca, a pripreman uz učešće najumnijih pravnih stručnjaka. Uloga pravnih stručnjaka u stvaranju prava skoro da ne postoji, zbog čega su zakoni, čak i ustavi, često nejasni, nepotpuni, pa i protivrječni. U takvim okolnostima, čak i oni koji znaju da tumače pravo, a takvih nije mnogo, nailaze na nepremostive teškoće. Njihova uloga je zanemarljiva ne zato što ih nemamo ili zato što oni nisu zainteresovani da učestvuju u izradi i donošenju zakona, već zato što su ulogu zakonopisca i zakonodavca za sebe rezervisale partijske oligarhije, koje pretaču u zakone svoje interese i interese onih društvenih grupa koje predstavljaju. U takvim okolnostima, zakone pišu i donose stranački povjerenici, a ne pravni stručnjaci.

Problem sa lošim zakonskim rješenjima i loše napisanim zakonima proističe istovremeno iz načina na koji se oni pišu i donose, kao i iz odsustva želje i potrebe da se zakonskim rješenjima izađe u susret potrebama najširih slojeva. Da zaključim, nije potrebno da se namjerno stvaraju tzv. "rupe u zakonu". Dovoljno je da se zakoni ne primjenjuju, čak i kad su dobri, pa da posljedice budu kobne. Kontrolni mehanizmi nisu razvijeni, a jedan od glavnih razloga za to je što nije razvijena društvena svijest o potrebi utvrđivanja pravne i političke odgovornosti onih koji krše zakone i onih koji to kršenje ne sankcionišu.

Kako do kompromisa

GLAS: Koliku odgovornost za stanje u BiH nose i političke elite?

MARKOVIĆ Nacionalne političke elite moraju da zasnivaju svoje politike i strategije na dijalogu i kompromisu. Dogovor je jedini osnov političkog i društvenog uspjeha. Preglasavanje može da bude samo pogubno, kao i insistiranje na vlastitim maksimalističkim programima. Da bi moglo da dođe do kompromisa, potreban je dogovor političkih elita, provjeren u političkoj praksi da će svoje politike i strategije zasnivati na umjerenim zahtjevima. Odlazak visokog predstavnika, kao pristrasnog arbitra, jedan je od uslova umjerenosti. Pored toga, izuzetno je važno da političke elite pronađu drugi izvor svoje legitimnosti umjesto insistiranja na maksimalističkim programima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.