Glas Srpske proglasio ličnosti koje su obilježile 2007. g

Dragan Cigan je bio običan čovjek, koji je otišao trbuhom za kruhom da othrani djecu i napravi ljude od njih. U nedjelju, 22. jula prošle godine, žrtvovao je vlastiti život da bi spasio dvoje malih Italijana. Upravo je ovaj čovjek proglašen za ličnost 2007. godine

Svaka godina ima svoje heroje, ljude koji svojim djelima, razmišljanjima, vjerom i riječima ostavljaju tragove u istoriji. Imala ih je i 2007. godina. Godina iza nas ostaće upamćena po humanim djelima, pomoći braći, ali i svim drugima u nevolji, brizi o bližnjim svojima... Kao rezultat višemjesečne akcije izbora ličnosti 2007. godine, "Glas Srpske" proglasio je u srijedu uveče one o kojima će se dugo pričati. Naši čitaoci su odlučili da ličnost 2007. godine bude Dragan Cigan, koji je posthumno dobio i nagradu za "podvig godine" . Riječ je o čovjeku koji je pokazao izuzetnu hrabrost, spasivši dvoje djece od utapanja, u Italiji, što ga je koštalo života. - Bio je dobar otac, dobar suprug, bio je sve. Priznanja i tapšanja ovdje, to nam dosta znači, mada bismo bili najsrećniji da je on sa nama. Ali, šta ćeš, od sudbine se ne može pobjeći - kazuje Draganova supruga Dijana i priteže sebi desetogodišnju Milku i četvorogodišnju Marijanu, sa kojima je došla da primi priznanje našeg lista za suprugov humani gest. - Dragan je bio običan čovjek, koji je, kao i milioni nas, otišao trbuhom za kruhom da othrani djecu i napravi ljude od njih. U nedjelju, 22. jula prošle godine, žrtvovao je vlastiti život da bi spasio dvoje malih Italijana. Plaža prepuna, niko od kupača se ne baca u vodu da spasi djecu, osim Dragana i jednog Marokanca po imenu Rašid Houmi. Dragan, koji ne zna ni da pliva, ipak uspijeva da spasi djecu. Međutim, na kraju ove drame, Marokanac je isplivao, a Draganovo tijelo su našli dan kasnije. Ipak, ono što me je rastužilo je da roditelji spasene djece nisu čak ni obično hvala rekli Draganovoj sestri, koja je očajna ostala na plaži. Cijela Italija se stidi gesta tih roditelja. Cijela Italija se klanja hrabrosti i požrtvovanosti Draganovoj. Svaki Italijan koji me sretne i koji zna da sam iz BiH poštuje me još više upravo zbog Dragana. "Danas je u gradu Ronkade, u provinciji Trevizo proglašen Dan žalosti u znak poštovanja prema jednom našem sugrađaninu. Poklonimo mu se makar i mi, mišlju, molitvom, lijepom riječju!" Tako je par dana poslije Draganovog herojskog djela napisao Željko Golac iz Maglaja, koji je, kao i Dragan, došao u Italiju da zaradi za djecu. - Dragan nam je bio oslonac i radovanje, nada u bolji život. Nije dolazio devet mjeseci, čekao je nekakve papire, ali je sudbina htjela da tamo život skonča... Oči Draganove supruge Dijane i djece uprte su u sve, ali najviše u Draganovu sestru Zoricu, zeta Svetu Regojevića i sinovca Nikolu, s kojima je on proveo osam godina za vrijeme rada u italijanskom gradu San Martino di Lupare. Svi oni se sjećaju, kao da je danas bilo, herojskog čina kada je spasio dvoje mališana, Madlen i Matiju, na plaži u gradu Jezolo. Danas, Dijanin glavni cilj je da djecu izvede na pravi put. Bez Draganove zidarske plate sada je to puno teže. Obećanja za pomoć ima mnogo, ali obećanja k'o obećanja, uglavnom ostaju na riječima. Dragan je u Italiji proglašen za heroja! Zet Sveto i sestra Zorica u njegovu čast primljeni su kod gradonačelnika grada Ronkade, odakle su spasena djeca, kao i kod predstavnika grada San Martino di Lupari, gdje je Dragan živio. Svi su obećavali pomoć, a sada, kao da sve pada u zaborav. Bilo je priča da će Dijana i djeca dobiti papire i otići da žive u Italiji. Dijana se i danas nada da će italijanske vlasti krenuti da rješavaju sudbinu porodice heroja o kome je cijela Italija pričala mjesec dana. U kući porodice Dragana Cigana u Branešcima kod ^elinca bio je i predstavnik banjolučke kancelarije italijanskog "Karitasa" Danijele Bonbardi, s ciljem da ublaži tugu i riješi probleme Draganove siročadi. U znak zahvalnosti Draganu za njegovo herojstvo kojim je od sigurne smrti spasio male Italijane, gradske vlasti San Martina di Luparija obećale su da će se jedna ulica zvati njegovim imenom. Pričalo se da će Dragana odlikovati i predsjednik Italije... Međutim, od priča se ne živi. Djeca traže svoje. Akcija našeg lista od samog početka je znala za ličnost godine. Ne godine! Decenije. Milka i Marijana tek kroz maglu naziru očev lik. Još koja godina im treba da shvate kakvog su oca imale. Do tada, treba im pomoći. Zbog djece, Dijane, ali i zbog Dragana. Ako je neko od ministara u Vladi Republike Srpske zaslužio da dobije priznanje "Glasa Srpske" u izboru "Ličnost godine 2007" , onda je to sasvim sigurno ministar za porodicu, omladinu i sport Proko Dragosavljević. Kao rijetko ko, u ovim teškim vremenima, borio se za mlade, i ne samo za njih. Nije odbio nikoga ko je zatražio pomoć, a bilo ih je, ruku na srce, i više nego što bi iko želio. Onda i ne čudi što ga zovu "narodni ministar" . Proko Dragosavljević to uistinu i jeste. Rođen je 4. januara 1948. godine u Srpcu, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Diplomirao je na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu, magistrirao u Novom Sadu, a doktorirao u Istočnom Sarajevu i stekao naučno zvanje - doktor nauka fizičke kulture. Do sada je radio kao profesor u srbačkoj Gimnaziji od 1971. do 1980. godine, obavljao je i funkciju direktora u istoj školi, i to punih 13 ljeta. Bio je predsjednik Skupštine opštine Srbac, ali i zamjenik ministra za prosvjetu od 1998. do 2000. godine. Do imenovanja na funkciju ministra za porodicu, omladinu i sport, u oktobru 2006. godine, radio je kao savjetnik predsjednika Vlade Republike Srpske. Uz sve to je i profesor na Fakultetu fizičkog vaspitanja u Banjoj Luci i Istočnom Sarajevu. Gdje god je bio, koju god je funkciju obavljao, pomagao je ljudima, posebno mladim. I to ne bez razloga, jer kao i svaki uman čovjek, zna da bez mladih nema ni budućnosti na ovim prostorima. Organizovao je i niz humanitarnih akcija, novčano ili na bilo koji drugi način, pomagao socijalno ugrožene porodice, a naročito one sa troje i više djece. "Glas Srpske" je potekao iz naroda, a isto se može reći i za Proku Dragosavljevića. ^itaoci "Glasa Srpske" za ličnost godine iz oblasti kulture izabrali su Zorana Kalinića, producenta filma "Borac i Banja Luka - jedna priča" . Film je, prema mišljenju publike, obilježio proteklu godinu, a govori o dubokoj vezi jednog kluba i jednog grada. Film "Borac i Banja Luka - jedna priča" dobitnik je Grand Prix-ja "Zlatni bor" , XV međunarodnog festivala dokumentarnog, turističkog, ekološkog, kulinarskog i sportskog filma. Kalinić je taj sjajan rezultat stvorio u konkurenciji više od stotinu filmova iz 30 zemalja, sa svih kontinenata. Dokumentarni film ostaje kao svjedočanstvo o trajanju jednog grada i jednog fudbalskog kluba tokom posljednjeg vijeka. - Za ovako laskavu titulu moram, prije svega, da zahvalim čitaocima "Glasa Srpske" i svim ljudima koji su prepoznali ovu manifestaciju kao način za afirmaciju svega dobrog i pozitivnog u Srpskoj - rekao je Kalinić. U oblasti zdravstvene kulture godinu je obilježila direktor Banjsko-rekreativnog centra "Mlječanica" Gordana Stefanovski. Ona je rijetkim ljudskim samoprijegorom, radom i stručnošću načinila od pitome Mlječanice svojevrstan medicinsko-turistički raj. Tu pomoć nalaze svi oni kojima je potrebna, a lijepi krajolik, podno Kozare, postao je, zahvaljujući timu stručnjaka na čijem čelu se nalazi dr Stefanovski, poznat širom Balkana. Ko god je samo jednom bio u "Mlječanici" , ponio je najljepše utiske, a mnogi su terapijama u ovom već poznatom banjsko-turističkom centru povratili izgubljeno zdravlje. "Mlječanica" je postala ponos i ukras cijelog potkozarskog kraja, zašto ne reći i cijele Republike Srpske, zahvaljujući dr Gordani Stefanovski. Kao redovna čitateljka našeg lista, pratila je nominovane kandidate, ali se nije nadala da će se i sama naći na listi. - Nisam od onih koje nagrada diže u nebo, već se uvijek vraćam radu, ali sa dodatnim impulsom koji me podstiče. Istakla bih samo da je za doktore veoma važno da vole svoj posao, jer znanje i nauka bez dobrote ne znače ništa - kazala je dr Gordana Stefanovski. Povelja u kategoriji humanitarnog rada i ove godine pripala je svešteniku, humanitarcu i organizatoru akcije "Kad bi hljeba bilo više" , za pomoć Srbima na Kosovu i Metohiji, protojereju stavroforu Jovanu Lazičiću. Organizovati dva konvoja na Kosmet za pomoć gladnim porodicama, pored toga, oba konvoja lično ispratiti i učestvovati u uručenju te pomoći, definitivno nije lako. Za protu Jovana Lazičića to nije problem. Ogroman broj glasova samo dokazuje da humanitarni rad bez granica nije ostao neprimijećen. Protojerej stavrofor Jovan Lazičić rođen je u Stričićima, radio u Zadužbini "Dobročinstvo" u Beogradu, a danas je starješina hrama Lazarice u banjolučkom naselju Lazarevo. Svakim danom potvrđuje da mu je opravdano dodijeljena povelja ličnosti godine u kategoriji humanitarnog rada. U njegovom pravoslavnom biću je, kako je rekao, a i vjera mu nalaže, da se brine i pomaže svome narodu. - Nekada ni trnovite staze ne ostavljaju toliki bol, kada čovjek zna da se žrtvuje za drugoga. Šta ima veće i uzvišenije nego uložiti život za brata svojega - propovjednički nam je rekao prota Jovan Lazičić. S posebnom blagošću u glasu kazao nam je da će i dalje biti na putu dobročinstva i da je čovjekova najveća vrijednost da prihvati svoga bližnjeg kao brata i u dobru, a naročito u nevolji. E. G. S. PRIZNANjA OBI^NIM LjUDIMA - Mi ćemo večeras nagraditi one ljude koji su bolji od nas, koji su afirmisali ono što smo mi negdje zagubili - rekao je povodom izbora ličnosti "Glasa Srpske" glavni i odgovorni urednik našeg lista Tomo Marić. - Svako od nas se s vremena na vrijeme upita da li je ovo surovo vrijeme u kojem živimo i nas odrodilo jedne od drugih i da li su se neke ljudske osobine koje su uvijek i u svakom vremenu bile vrline, danas zagubile? Koliko smo svi zajedno negdje zaturili, koliko svojom voljom, toliko vremenom u kojem živimo, ljudsku solidarnost, samožrtvovanje, obzir, uvažavanje, ljudski entuzijazam, nesebičnost. Sve te riječi ponekad nam zvuče kao da dolaze iz nekog drugog svijeta, a svako ko ima godina kao ja zna da su do toga držali i njegovi otac i majka. Mi smo postali robovi vremena, sami se odrodili i od sebe i od drugih, materijalno i samo "ja" postalo je najbitnije. Duboko sam uvjeren da vrijeme neće oprostiti takav život - napomenuo je u svom govoru Tomo Marić. Direktor "Glasa Srpske" Rajko Radovanović izrazio je nadu da će akcija našeg lista postati tradicionalna. - Iskreno smo se nadali da će naši čitaoci da izaberu ljude koji su obični kao i svi mi, ali su dobri u svom poslu. Takvi ljudi treba da budu uzor svima nama. Kad vidimo naše laureate, jasno nam je svima da su čitaoci dobro odabrali - rekao je Radovanović. POBJEDNIK U SVIJETU SPORTA Kada jedan tako mali fudbalski klub, kakav je banjolučki Naprijed, uspije na jednom mjestu da okupi sve najbolje pionirske ekipe sa prostora bivše Jugoslavije, onda je to, zaista, podvig vrijedan divljenja. Na stadionu u "Obilićevu" , gdje je sa velikim uspjehom, od 22. do 24. juna, organizovan turnir "Duško Ožegović" , za "bubamarom" su trčali mališani: Crvene zvezde, Partizana, Modriča Maksime, Željezničara, Sarajeva, Borca, Širokog Brijega i, naravno, Naprijeda. Klinci su oduševili mnogobrojne ljubitelje "najvažnije sporedne stvari na svijetu" , a najzaslužniji što je ta smotra uistinu bila fudbalski praznik, bio je potpredsjednik Naprijeda ^edo Ševarika. Danonoćno je dežurao, pazio na nestašne dječake, stizao, vjerovatno ni sam ne zna kako, na sve strane i na kraju su mu svi odali priznanje za vrhunski organizovan turnir. Naravno, nije Ševarika sam zaslužio pohvale što je okupio mlados&

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.