Dosije "Glasa Srpske": Petnaest godina od smrti 12 beba u

Svjedoci drame u porodilištu danas vide taj događaj kao veliki poraz čovječanstva. Mogli su samo čekati i moliti za humanost. Humanost nisu dobili...

DANAS bi im bilo 15 godina... Iza sebe bi imali nestašna djetinjstva, mnoštvo uspomena, još više drugara, a ispred sebe - život. Bili bi srednjoškolci sa imenom. Umjesto toga, bili su i ostali bezimeni junaci, kojima su dželati presudili već kod prvog plača. Ostale su neprebolne rane njihovih majki, koje nikad neće znati zašto su njihova nevina novorođenčad morala udahnuti smrt, prije nego što su udahnula život. Navršilo se 15 godina od rođenja i smrti 12 banjolučkih beba, 12 zvjezdica, koje su zbog nedostatka kiseonika sa našeg neba padale od 22. maja do 19. juna 1992. godine. Decenija i po jedne od najtužnijih priča proteklog rata, na koju se svijet nije ni osvrnuo, a kamoli udostojio da je zapamti. Tog kobnog ljeta, Klinika za dječije bolesti u Banjoj Luci ispisivala je najcrnje stranice svoje istorije. Ratna dejstva u okruženju potpuno su odvojila najveći dio tadašnje Bosanske Krajine i Banju Luku, kao njen centar, od ostatka svijeta. Sankcije koje je Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija uveo juna 1992. godine posebno su zabranile uvoz nafte i gasa kao osnovnih energenata. Dozvoljeni uvoz samo za humanitarne potrebe je na razne načine izmanipulisan, čime je ometen dovoz lijekova za djecu i onog što je za preživljavanje novorođenčadi bilo neophodno - kiseonika. Zbog prekida "koridora" prema Srbiji kroz Posavinu, bila je onemogućena dostava kiseonika kopnenim putem, kako je bolnica ranije bila snabdijevana. Jedini način da se kiseonik dopremi bio je vazdušni put, ali Savjet bezbjednosti zabranio je avionske letove u BiH. Milost je bila jedini spas, ali milosti nije bilo. Svjedoci drame u banjolučkom porodilištu danas je se sjećaju kao velikog poraza čovječanstva, zločina demokratije, sramote savremenog društva. Tadašnji načelnik dječije hirurške klinike prof. dr Dragan Danelišen priča da su tada ljekari prvi put doživljavali poraz svoje profesije. - Mi, hirurzi, po prirodi ne odustajemo do posljednjeg trena, a tada smo već na početku bili nemoćni. Mogli smo samo čekati i moliti za humanost. Humanost nismo dobili, a iščekivanje nam je iz dana u dan donosilo samo smrt novorođenčadi - sjeća se dr Danelišen, danas direktor Panevropskog univerziteta "Apeiron". Mnogi apeli za pomoć, kazuje on, upućivani su putem radija, televizije, "Glasa srpskog". Pismeno su obaviješteni Savezni zavod za socijalnu politiku Savezne Republike Jugoslavije, predstavnik UNICEF-a za Jugoslaviju Alen Kord... Televizija Beograd objavila je intervju sa tadašnjim generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija Butrosom Galijem, u kojem je on upoznat sa stanjem u banjolučkom porodilištu. Uprkos svim apelima, avion sa bocama kiseonika, koji je nekoliko dana čekao dozvolu za polijetanje na batajničkom aerodromu, nije dobio odobrenje. - Bilo je mnogo čestitih ljudi u Banjoj Luci i okolini, limara, bravara i drugih zanatlija, koji su nam donosili vještački kiseonik, sa kojim su oni radili, ali sve je to bilo nedovoljno. Među umrlom djecom bilo je sedmoro srpske i petoro muslimanske nacionalnosti. Ali, zar je bitno koje su nacije bili kad nisu poživjeli ni toliko da imena dobiju - rekao je dr Danelišen. Šest godina poslije, o agoniji u porodilištu, u specijalnom izdanju lista "Krajiški vojnik", pisao je i tadašnji direktor Kliničko-medicinskog centra Dragutin Ilić, koji je naveo da je to bila "grčevita i dramatična bitka sa vremenom". "Pokušavam sve, pa i nemoguće. Zovem aerodrom na Surčinu, potom vojni aerodrom u Batajnici, pitam da li je stiglo odobrenje UN-a za let. Dobijam negativan odgovor. Odlučujem se da zovem generala Stevanovića, komandanta vazduhoplovstva JNA, i molim ga da bez odobrenja UN-a uputi transportni avion koji danima čeka natovaren bocama kiseonika i ugljen-dioksida, te kantama sa tečnošću za hemodijalizu. Kaže da ne smije bez dozvole. A onda, pilot Popov na svoju ruku prosto otima jedan natovareni avion i dovozi ga na banjolučki aerodrom. Količine koje je dovezao dovoljne su, uz maksimalnu štednju, za desetak dana. Pilot Popov za mene je heroj, koji je shvatio dramu i reagovao kako se jedino moglo u tim trenucima. Drama se pojačava, svijet bezosjećajno ne reaguje. Sa Dječije klinike mi saopštavaju da su, ako ne obezbijedimo kiseonik, prijevremeno rođene bebe u inkubatorima osuđene na smrt. U očajanju zovem Butrosa Galija i molim ga, mješavinom engleskog i srpskog. Na engleskom molim, a na srpskom kunem i psujem. Ništa ne pomaže... Sa Radio Beograda šaljemo vijesti u svijet. Govorim da je, zbog nedostataka kiseonika, umrlo pet beba. Da li će ova vijest smekšati kamena srca birokrata na Ist Riveru? ... Umrla je i dvanaesta beba. Hoće li tu biti kraj?", zapisao je tada Dragutin Ilić. Nažalost, tu nije bio kraj. Trinaesta rođena zvjezdica tog kobnog ljeta nije pala sa svojim malim drugarima. Preživjela je hrabra Prijedorčanka Slađana Kobas i poživjela 13 godina. Nedostatak kiseonika oštetio je njen mali organizam, pa se svih tih godina mučila sa mnogobrojnim bolestima, od kojih je svaka naredna bila teža od prethodne. Najtežu, zlokobni rak kostiju nije izdržala. Umrla je 9. februara prošle godine. S. MILANKOVIĆ (U petak: Svjedočenja majki) KNjIGA I DEJTON Tri godine poslije, dr Dragan Danelišen objavio je knjigu pod nazivom "Ko njih pita", o stradanju djece u ratu i o drami u banjolučkom porodilištu. - Jedan primjerak te knjige poslali smo u Dejton, u vrijeme potpisivanja mirovnog sporazuma za BiH. Korice smo posuli sjajnim zvjezdicama, kako bi svi oni koji su se ogriješili o smrt te djece ponijeli trag na svojim rukama. Da znaju da im djecu nećemo oprostiti. Primjerci knjige danas se nalaze u svim većim svjetskim bibliotekama - naglasio je dr Danelišen. MAJKE Od kraja maja do sredine juna 1992. godine, zbog nedostatka kiseonika, u banjolučkom porodilištu umrle su kćeri Zilhe Delić, Milene Sandić, Safete Medić, Nađe Puškar, Dragice Komljenović i sinovi Živke Knežić, Svjetlane Živanić, Željke Tubić, Fatime Dedić, Dušanke Đukić, Majde Ćuran i Grozde Rauš.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.