Dobojski Dom penzionera: Borba za život kojeg više nema

DOBOJ - Nismo, sine, gladni iako nemamo ništa. Rat je zlo, ali ovo što nas je sada snašlo...

Tu se prekide glas Radoslava Močića, kome je rijeka Bosna potopila sve, postade tiši, a nakon nekoliko sekundi se utopi u suzama koje su potekle iz nedavno operisanih očiju.

- Nemamo gdje da se vratimo - nastavio je nakon dubokog udaha. Iz džepa vadi platnenu maramicu i obrisa obraze.

Supruga Dragica, koju odmila zove "moja baka", vidjevši da i on, muško, pusti suzu, podržava ga i u tome. Kuća im, kažu, ni prije ovoga nije bila stabilna, ali je barem bila njihova.

- Daju nam kruva. Šta mogu? Gore ću ovo da pretrpim nego što sam rat. Kažu da nikome rat nije brat, ali nije ni blizu ovome. Moglo se koračati i bježati na kopnu, ali ovo kad smo skakali sa balkona u čamce, nikada nećemo zaboraviti moja baba i ja dok god smo živi - jecajući priča Radoslav u sobi na petom spratu u dobojskom Domu penzionera, koji je tragedija pretvorila u kolektivni centar za one koji su, kao i on, ostali bez ičega.

- Propast. Nemamo ništa. Voda nam je bila do plafona. Teško da će išta i biti - zaključio je on.

U Domu ukupno 22 duše. Više, kažu, životare nego što žive. Imaju dovoljno i vode i hrane i odjeće i toplu postelju i lijepu riječ, ali tuga je jača od svega. Ubija i neizvjesnost - šta će i kuda će sutra.

Na spratu ispod Močića, u maloj sobi 423, u tišini sjede Risto i Mitra Aleksić iz naselja Usora. Na drvenom stolu razmotana krpa, a na njoj hljeb, paradajz i nakrupno nasječena salama. On krenu da priča svoju tragičnu sudbinu, ali ne odmače mnogo od početka. Pomisao na uništen i njemu najdraži dom, unuka koji tek plovi četvrtom godinom života i na sve uspomene, otisnula ga je u tišinu njegovih misli i ranjenu dušu.

Baka skupi krpu sa doručkom. Priveza bolje maramu, stavi ruku pod ruku, kako samo stari to znaju, udahnu i otvori nam dušu.

Zatim uglas krenuše da pričaju. Ubacujući se jedno drugom u riječ. Imali su dvije kuće. Staru i novu. U staroj je bujica došla do krova. Ništa više nemaju. Risto u nevjerici, više onako za sebe reče: "Nemam više ni lične karte".

Kaže Mitra: "Pričaj, stari", a on upita: "Šta da pričam?", "Šta nas je snašlo, to pričaj", ali Risto ne reče ništa. Mitra poče da se prisjeća.

- Kiša je padala danima, evo i sad se naježih. Kada smo ustali izjutra nismo vidjeli njivu nego more, moj sine. Da smo dva minuta duže spavali, utopili bismo se u rođenoj kući - veli baka koju prisjećanje na staru kuću "odvede" na miris kafe koju to jutro nije popila.

- Volim ujutru kafu da popijem, ali kad sam vidjela svog sina da sa balkona viče: "Mama, vidi vode. Dođi, dijete preuzmi". Voda dođe s leđa, zapljusnu, probudih ovog starog. Otišli smo na sprat, unuk je bio sa nama i tražio da jede. Vikao je iz sveg glasa: "Baba, gladan sam". Srce kad mi nije puklo - kaže ona.

Od podivljale Bosne spasili su ih čamcima.

- Draga moja djeca, neka ih Bog dragi čuva dok god su živi. Da nije bilo njih i čamaca, ne bi bilo nas - kaže i time završi. Pri polasku pokaza nam kesicu. U njoj "paracetamol" i "enap" i samo da provjere upitaše: "Jesu li one za temperaturu i tlak?".

Na istom spratu, malo dalje niz hodnik, osamdesetdvogodišnja Ankica Božić. Kaže da je dva dana provela na tavanu i da je malo nedostajalo da voda probije i te daske. Sada je tu u Domu, koji je i sam poplavljen i ne vidi nikakav put do kuće, kako reče.

A Doboj je još neprepoznatljiv grad. Trotoari bez šetača, a puni otpada, namještaja, keramike, poslovnih knjiga, dječije obuće, paprika, praznih flaša i uništenih automobila. Vlasnici uništenih radnji u samom centru i juče su lopatama vadili mulj i ostalo smeće iz prostorija u kojima su zarađivali za život i odakle su i njihovi radnici hranili svoje porodice.

Smrad se osjeti, ali na trenutke. Neki od slučajnih prolaznika, neprepoznatljivi pod maskama, u šali kažu da su već navikli na taj "miris", koji dolazi i ako ga vjetar ne nanosi.

Ne nedostaje im ni prašine koju dodatno podižu kamioni koji stalno odvoze otpad sa ulica. To je nekada bio namještaj za koji su godinama radili i odvajali od usta.

Sve je porušeno. Kafići, servisi za popravku i prodaju bijele tehnike, marketi, kladionice, sve puno mulja i smeća, a nervoza se sve više uvlači među Dobojlije. Teških riječi na svakom koraku, ali i dalje je više onih koji jedni drugima pomažu da očiste ono što su nekada zvali domom iako su i sami u blatu do grla. Nadaju se boljem, a mlađa žena iz Nemanjine ulice samo nam reče: "Uspjela sam da spasim djecu, njih troje, tako da i dalje imam sve".

Nema infekcija

Povjerenik Republičkog štaba za vanredne situacije za Doboj general Momir Zec istakao je da nije zadovoljan razvojem situacije kada je riječ o odlaganju otpada, jer su građani sa Putnikovog brda odbili da smeće bude odlagano na tom prostoru pa sada traži novu lokaciju za deponovanje.

Zec kaže da nije zadovoljan ni dinamikom uklanjanja otpada životinjskog porijekla te drugog otpada organskog porijekla iz velikih trgovačkih centara, koji ne preduzimaju dovoljno aktivnosti da očiste objekte. Prema odluci Gradskog štaba za vanredne situacije, postavljeno je 19 punktova za raspodjelu humanitarne pomoći.

Epidemiolog Instituta za javno zdravstvo Srpske Marin Kvaternik rekao je da nema registrovanih infekcija, ali da je epidemiološka situacija nepovoljna i neizvjesna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.