Da li će Hrvatska biti proglašena agresorom na BiH?

Hag - Pretresno vijeće Haškog tribunala sredinom iduće sedmice, tačnije 29. maja, izreći će presudu šestorici bivših vojnih i političkih čelnika takozvane “Herceg Bosne”, javlja “Anadolija”.

Bivši premijer takozvane “Herceg-Bosne” Jadranko Prlić, komandanti Hrvatskog vijeća obrane Slobodan Praljak i Milivoj Petković, ministar odbrane “Herceg Bosne” Bruno Stojić, komandant Vojne policije HVO Valentin Ćorić i Berislav Pušić, načelnik kancelarije HVO za razmjenu zarobljenika, koji je bio odgovoran i za zloglasne logore, optuženi su za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1992. do 1994. godine u Hercegovini i srednjoj Bosni.

Ukoliko Prlić i ostali budu proglašeni krivim, Hrvatska bi mogla biti proglašena agresorom na BiH, budući da se Prlić i ostali terete da su djelovali u ''udruženom zločinačkom poduhvatu'', zajedno sa preminulim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, bivšim ministrom odbrane Hrvatske Gojkom Šuškom i drugima, a s ciljem odvajanja dijelova teritorija BiH i njihovog pripajanja Hrvatskoj.

Prema optužnici, cilj je bio da se “politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste bosanski Muslimani i drugi nehrvati s područja “Herceg-Bosne”, odnosno s prostora Hercegovine i srednje Bosne”.

U Hrvatskoj je presuda u slučaju ''Prlić i ostali'' iščekuje sa zebnjom.

Posebno bi za Hrvatsku bilo neugodno da agresorom bude proglašena samo nešto više od mjesec dana prije zvaničnog ulaska u Evropsku uniju!

Anto Nobilo, poznati hrvatski advokat, dobar poznavalac prilika u Haškom tribunalu i advokat generala HVO-a Tihomira Blaškića, ranije je za agenciju “Anadolija” u više navrata iznio uvjerenje da će Hrvatska u Hagu biti proglašena agresorom na BiH.

Isticao je da je situacija ozbiljna i da će presuda proizvesti šok i biti ''vrlo loša za Hrvatsku''.

- Tamo neće pisati izričito agresija, jer u međunarodnom pravu u Haškom tribunalu nije tretiran agresorski rat kao kazneno djelo. Ali, ako imate kvalifikaciju međunarodnog oružanog sukoba, koji se vodio u BiH, između Hrvata i Bošnjaka, a u kojem je Hrvatska učestvovala. Onda je nesumnjivo da je Hrvatska bila agresor čim je ratovala u BiH. Zbog toga sam ja apsolutno siguran da će to tako biti - kazao je Nobilo za agenciju “Anadolija”.

Jedan od ključnih dokaza agresorske uloge Hrvatske u BiH su, kako ukazuju istoričari i istraživči, na stotine stranica stenograma razgovora snimljenih u kabinetu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana tokom 90-tih godina prošlog vijeka, a koje je sam hrvatski predsjednik dao snimiti ''iz istorijskih razloga''.

Ti stenogrami su korišteni kao dokaz i u Haškom tribunalu.

Tako se otkriva da je Tuđman, suprotno mišljenjima da je bošnjačko-hrvatski sukob splet nesretnih okolnosti tokom rata u BiH, još u prvoj polovini 1991. godine računao na dijelove BiH.

- I, prema tome, i sa našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji i problem, postoji potreba da se riješi u svojoj biti, je li... Jer je uspostavljanje Bosne, granica BiH poslije Drugog svjetskog rata jeste povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća. Rješenje se nalazi u razgraničenju (unutar) BiH. Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta, zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje - govorio je Tuđman, dvije godine prije početka tragičnih događaja koji će kulminirati stravičnim zločinima.

Tuđman je o operacijama Hrvatske vojske u BiH otvoreno govorio na sastanku sa ministrom odbrane Hrvatske Gojkom Šuškom, načelnikom Glavnog štaba Oružanih snaga RH, generalnom Jankom Bobetkom i saradnicima u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu 22. oktobra 1993. godine.

- Ja sam prije par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku da pruže našu pomoć i angažuju se u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se odbrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo određeni uspjeh. Ali, taj zadatak sasvim nije do kraja izvršen… Jasno, ja sam i tada rekao da treba svu tu pomoć pružati u vidu dobrovoljaca, ali sam izričito kazao – da je to problem – granica buduće hrvatske države i da se prema tome treba odnositi veoma ozbiljno' - govorio je tada Tuđman, više puta ponavljajući da su navedene teritorije ''strateški interes Hrvatske''.

Ali, tačno mjesec dana kasnije, 23. novembra 1993. godine, uspjesi HVO-a su zaustavljeni, a nekoliko ofanziva je slomljeno u srednjoj Bosni, naročito u Gornjem Vakufu.

Tražeći detaljan izvještaj o „stanju na ratištima u BiH”, Tuđman kod Šuška i Bobetka protestuje.

- Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od kopredsjedavajućih pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadatak. To nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitovali. Dali smo, potvrdili smo, na taj način, te procjene da vojnički nismo dorasli čak ni muslimanima na tom području. To je jedan fijasko! - ocijenio je Tuđman.

Nadalje, Tuđman je na istom sastanku optužio svoje saradnike jer su izdali dokument koji direktno potvrđuje učešće najvišeg vrha Hrvatske u ratu.

Riječ je o dokumentu u kojem vrh Hrvatske imenuje sam Glavni štab Hrvatskog vijeća odbrane na čelu sa Antom Rosom, iako formalno nije bila u ratu sa BiH.

Štaviše, dokument ima zaglavlje najviših organa Hrvatske, a potpisao ga lično ministar Šušak!

Tuđman je bio ogorčen zbog ovakve nesmotrenosti.

- Kako ste mogli, ministar odbrane i načelnik Glavnog štaba, izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena? Ja stalno naglašavam da ste sve ovo skupa morali graditi kao dobrovoljno, da su to dobrovoljci iz Hrvatske koji su napustili Hrvatsku vojsku, koji se bore tamo pod komandom HVO-a, a vi ovdje imenujete Glavni štab - ogorčeno konstatuje Tuđman.

O angažovanosti hrvatskih oružanih snaga na teritoriju BiH u Tuđmnovim stenogramima govori se veoma opširno.

Od položaja i stanja ljudstva i Materijalno-tehničkih sredstava, do rasprava o pojedinim komandatima i drugim kadrovskim rješenjima.

O angažovanju vojne sile Hrvatske u BiH veoma opširno je govorio i general Bobetko.

- Kompletna peta brigada sa svojim sastavom, znači, sa ovog vinkovačkog fronta, je postepeno povučena i našla se na tom ratištu u BiH. To je oko 2.500 ljudi plus sve topništvo, oklop i kompletan komandni sastav, osim, dva tri oficira. Njihov glavni zadatak je bio na toj liniji gore kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu… Još je ostala jedna ojačana jedinica, negdje oko 700 ljudi sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da u idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga - govorio je u međuvremenu Bobetko.

Tuđman potom predlaže angažovanje regularnih sastava Hrvatske vojske kod Stoca i sa saradnicima konstatuje da su kod Blagaja pripadnici pete i druge brigade HV-a.

Napalm-bombe na Vakuf

Tuđman na tom sastanku predlaže helikopterski desant za ovladavanje Gornjim Vakufom i Bugojnom, a da bi se, kako kaže tom prilikom, ovladalo komunikacijom Prozor – Jajce, a potom otvorio prostor prema Busovači i Vitezu.

Pri tome predlaže ''da se iskoriste napalm-bombe ,bombe s kojim su, kako je tvrdio Tuđman, ranije zastrašili i bivšu Jugoslavensku narodnu armiju. Hrvatski general Bobetko je obećao Tuđmanu da će osvojiti traženi teritorij kod Gornjeg Vakufa.

- Ovdje ćemo mi Vakuf zauzeti, onda i Bugojno automatski dolazi u pitanje i cijeli onaj prostor se osigurava. To je ključna tačka. Znači, jednim smišljenim udarom treba to riješiti i doći u Bugojno i Bugojno ode u mat poziciju… Politički strategijska promjena će onog momenta doći kada uzmemo Gornji Vakuf - isticao je komandant Hrvatske vojske.

Stari most su srušile kiše

Dan nakon rušenja Starog mosta u Mostaru, 10. novembra 1993. godine Tuđman je održao sastanak sa predstavnicima tzv. ''Herceg-Bosne'' Matom Bobanom i Jadrankom Prlićem, te Matom Granićem, Ivićem Pašalićem i drugima.

Tuđman je ''usput'' pitao ko je srušio Stari most?

Predsjednik ''Herceg-Bosne'' Mate Boban je rekao da su ''bile strašne kiše''.

- Toliko pucan prije, tako da je sam pao' - kazao je Boban.

Tuđman je opet pitao hoćemo li mi biti optuženi, te ''kome, među nama, rušenje u vojnom pogledu, ide više u korist? Boban je rezoluzno odgovorio:

''Nama''.

Visoke zatvorske kazne

Optužnica protiv šestorice političkih i vojnih vođa ''Herceg Bosne'' podignuta je u martu 2004. godine.

Sva šestorica optuženih su se dobrovoljno predali u aprilu te godine i izjasnili se da nisu krivi ni po jednoj od 26 tačaka optužnice.

Tokom najdužeg suđenja koje je trajalo od aprila 2006. do marta 2011.godine, saslušano je ukupno 206 svjedoka – 145 je pozvalo tužilaštvo, a odbrana 61.

Tužilaštvo je za optužene tražilo dugogodišnje zatvorske kazne - po 40 godina za Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka i Milivoja Petkovića, 35 za Valentina Ćorića i 25 za Berislava Pušića. Odbrane svih optuženih su, pak, tražile oslobađajuće presude.

Kako je sve počelo?

Napad Hrvatskog vijeća obrane, vojnih snaga Herceg-Bosne na jedinice Armije Republike BiH započeo je oružanom akcijom u Prozoru, u oktobru 1992. godine.

Nastavljen je napadima na Gornji Vakuf u januaru 1993. godine, te Mostar u noći na 8. na 9. maj iste godine napadom na zgradu Komande Četvrtog korpusa Armije BiH u zgradi “Vranica'', te se proširio na cijeli prostor srednje BiH.

Kao povod za napad na Gornji Vakuf uzet je nikad prihvaćeni Vens-Ovenov mirovni plan prema kojem su ti teritoriji s većinskim bošnjačkim stanovništvom trebali pripasti tzv. ''Herceg-Bosni'', te je od Armije RBiH zatraženo da položi oružje i preda se.

Budući je predaja odbijena, došlo je do sukoba.

Jedinice HVO-a i regularne Hrvatske vojske su izvršili brojne zločine širom srednje BiH, a najpoznatiji su u Ahmićima kod Viteza i Stupnom Dolu kod Kiseljaka gdje su ukupno, u oba slučaja, stradale 154 osobe, među kojima i mnogo djece.

Pod opsadom su mjesecima držani istočni Mostar i Gornji Vakuf.

Organizovano je više koncentracionih logora u kojima su Bošnjaci sistematski mučeni i ubijani.

Poznati su logori “Heliodrom”, “Gabela”, “Vojno”, “Dretelj”, logor u Ljubuškom...

Istovremeno, istočni dio Mostara je bio žrtva neviđene opsade, a na vrhuncu agresije, 9. novembra 1993. godine, tenkovskim projektilima srušen je i čuveni Stari most izgrađen između 1557. i 1566. godine, u vrijeme osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog ili Kanunija.

Glavni cilj, a što je potvrđeno i u stenogramima bivšeg predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, bila je uspostava Hrvatske s granicama na Neretvi, odnosno rijeci Vrbas, što se poklapa s granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine koje su dogovorili predsjednik Vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Hrvatske seljačke stranke i Seljačko-demokratske koalicije, kao predstavnik Hrvata, Vlatko Maček.

Sporazum je doveo do formiranja koalicijske vlade u kojoj je Maček postao potpredsjednik, te do proglašenja Banovine Hrvatske.

BiH je tim sporazumom podijeljena između dvije susjedne zemlje.

Početkom Drugog svjetskog rata ta podjela je ukinuta, najprije uspostavom Nezavisne države Hrvatske, a kasnije osnovanjem Federatvine Narodne Republike Jugoslavije, odnosno Socjalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.