Čuješ li nas, Milane

Tomo MARIĆ

Milan Jelić, predsjednik Republike Srpske, rođen po Božijoj volji 1956, umro iznenada, od srčanog udara, 2007. godine... Spustila se crna noć, teška kao olovni svod. Crni automobil, bez jeke i glasa, hita kroz tamu ka Modriči... Spomenik, i kad srušiš, ostaje spomenik! Svako je rođen da jednom umre, utjeha je da čast, čojstvo i čist obraz žive dovijeka. Čuješ li me, Milane? Predsjedniče naš i prijatelju moj, Doktore i Šumo, kako te je oslovljavao tvoj Nikola Nikić i školski vršnjaci sa Trebave. Poslije krvi, uvjerio sam se ove noći, najviše što može čovjek dati čovjeku su suze. Sudbina svima miješa karte života, mi samo igramo u toj igri; sve je počelo u maloj Modriči, na omanjem igralištu nalik na livadu, a sve završilo na velelepnom stadionu, ali na istom mjestu. Riječ je, kažu, data čovjeku da sakrije svoju misao i da istovremeno, otkrije svoju dušu. Šta danas, ovog ponedjeljka, znače velike i značajne riječi - Predsjednik Republike, ugledni privrednik i menadžer evropskog formata, naučnik pred kojim je bila karijera, fudbalski poslenik svjetskog ugleda; šta sve, zaista, znače danas, kad se učinjeno ne može izmijeniti. Ostaje jedino čovjek, koliko kao naš politički vođa, još više kao brat, drug i prijatelj, koji je, za 51 godinu života, izvojevao najveću pobjedu, pobijedivši samog sebe. Smrt niko nije pobijedio! Bio sam sinoć u Modriči, po ko zna koji put, a činilo mi se da taj gradić nikad prije nisam vidio i nikad ranije u njemu bio. Tu noć, hodeći opustjelim ulicama, dok je u svakoj kući i u svakom stanu gorjelo svjetlo, uvjerio sam se da ima trenutaka kada svaki zid ima uši, a svaki plot ima oči. Čula se tišina! Čuo sam i tebe, dragi moj Predsjedniče, kako poručuješ svojim sugrađanima i cijeloj Republici Srpskoj - ne plačite, to znam i ja! Čuo sam i eho tvoje posljednje poruke - sloboda je život, a čovjek mjerilo svih stvari. Sreća nas je, poštovani Predsjedniče, okupljala minulih dana, bila je mala svetkovina u Beogradu, družili smo se u Modriči, bili na saboru u Banjoj Luci, ali nas Bog noćas sjedinjuje opet u tvojoj Modriči. Nikola, Željo, Pero i ja, a kao da nas je milion. Dogorijeva svijeća, u zlatnom ramu tvoja slika, ima noći kada duša baš boli više nego oko... Čovjek je, ipak, ono u šta najiskrenije vjeruje, zar ne moj Milane? Zato je samo jedan pravac život - od čovjeka prema čovjeku. Sve je, onda, tvoje - Koprivna, Trebava, Modriča, Subotica, Novi Sad, Beograd, Brisel, London, Tokio, Peking, Teheran; tvoji su Mile, Nešo, Igor, Špiro, Petko, Teša, Brane; tvoji su Sep, Mišel, Alfredo, Miljan, Zeka, Piksi; tvoji su Bobi, Panta, Simke... Ko ljude ne sluša, ni čovjek nije, neće ni biti, ma koliko živio. Dragi moj prijatelju, doktore Milane Jeliću, tvoja Modriča, i moja Banja Luka, a i jedno i drugo i tvoje i moje, i cijela Republika Srpska, bdiju u najdužoj i najtužnijoj svojoj noći koja će čekati ovo jutro. Šaljemo ti bezglasne poruke! Naše nebo počinje ovdje! Čuješ li nas, Milane?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.