Borivoje Milošević, istoričar: Jugoslavija je najskuplja srpska riječ, a Srbi su najveći jugonostalgičari

Vijek i jednu godinu poslije nastanka jugoslovenske države u nauci i javnosti preovladava stav da je 1. decembar 1918. godine bio kobna greška ili blaže rečeno pogrešno skretanje na jednoj istorijskoj raskrsnici, kaže u intervjuu za “Glas plus” istoričar i profesor banjalučkog Filozofskog fakulteta Borivoje Milošević.

On ističe da je jugoslovenska ideja teorijski pozitivna i plemenita, ali da se u praksi pokazalo da je ona teško provodiva, jer je ta država dva puta nastajala u krvi i isto tako nestajala u krvi.

- Kada se podvuče crta i pogleda iz sadašnjeg ugla vidi se da je 1918. godina bila jedna pogrešna procjena, jer su Srbi stotinu godina kasnije najveći gubitnici od svih naroda na ovim prostorima - kaže Milošević.

* GLAS: Da li su onda u pravu oni koji kažu da je najskuplja srpska riječ - Jugoslavija, a ne Kosovo?

MILOŠEVIĆ: Jugoslavija je jedna vrsta prekida kontinuiteta u srpskoj istoriji, jer ako se pogleda sa početka 19. vijeka, odnosno Prvog, pa Drugog srpskog ustanka i jedne vrlo mučne i dugotrajne istorijske borbe da se povrati nezavisnost što se dogodilo na Berlinskom kongresu, pa velika iskušenja sa početka prošlog vijeka ili preciznije balkanski ratovi i Prvi svjetski rat, onda je ta 1918. godina kada prestaje, odnosno kada je tadašnje srpsko političko rukovodstvo samo izbrisalo srpsku državu sa političke karte i utopilo je u jugoslovensku državu. Zato se često kaže da je 19. vijek bio srpski, a 20. jugoslovenski. Ali pri tome treba biti obazriv, jer mi sada govorimo iz uloge generala poslije bitke i iz ugla nekoga ko zna kakva mračna iskustva su Srbima donijeli Drugi svjetski rat i raspad Jugoslavije, ali u vrijeme kada je ona nastajala vrlo rijetki su bili Srbi koji su bili protiv te ideje. Ubijeđen sam da su oni koji su je stvarali imali dobre namjere i ne možemo ih optuživati zato što nisu imali nikakvu kristalnu kuglu da predosjete ili predvide šta će Srbi doživjeti u toj državi. Ko može da vjeruje u to da bi kralj Aleksandar i Nikola Pašić pristali na stvaranje Jugoslavije da su znali da će se dvadesetak godina kasnije dogoditi Jasenovac?!

* GLAS: Šta tačno kaže istorijska nauka o famoznom pismu vojvode Živojina Mišića kralju Aleksandru u kojem ga navodno odgovara od ideje o stvaranju Jugoslavije?

MILOŠEVIĆ: Ne kaže ništa. To je jedna izmišljotina koju je grupa srpskih istoričara uspjela da rasvijetli, jer to pismo, odnosno tekst u kojem vojvoda Mišić navodno upozorava kralja Aleksandra na opasnosti od ulaska Srba u savez sa Hrvatima i Slovencima, u stvari ne postoji.

* GLAS: Ako nije bilo pisma može li se znati da li je vojvoda Mišić imao takav stav o stvaranju Jugoslavije?

MILOŠEVIĆ: To ne mogu da potvrdim. Definitivno nije napisao takvo pismo, ali ne mogu da govorim o njegovim ličnim stavovima. Činjenica je da je bilo onih koji su upozoravali na opasnosti od stvaranja Jugoslavije, ali su bili u manjini i njihovi glasovi su se slabo čuli u sveopštoj euforiji.

* GLAS: Ko je onda tvorac čuvene granice Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag? Da li je to u stvari trebalo da bude granica srpske države poslije pobjede u Prvom svjetskom ratu?

MILOŠEVIĆ: Iskreno ne znam ko je autor, ali tvorac te granice su migracije koje su Srbe raselile na taj jedan široki prostor. Problem razgraničenja između jugoslovenskih naroda leži u njihovoj etničkoj izmiješanosti u 19. i 20. vijeku. Bilo je jako teško povući granice, jer su jugoslovenski narodi, izuzev Slovenaca i Makedonaca bili strašno izmiješani, a najbolji primjer je BiH.

* GLAS: Zašto i sa kakvim ambicijama su pojedini narodi ulazili u Jugoslaviju?

MILOŠEVIĆ: Ja i privatno sebi često postavljam pitanje koliko je koji narod bio iskren prema toj ideji i šta je Srbima značila Jugoslavija, a šta Hrvatima ili Slovencima?! Danas se iz perspektive Zagreba ili Ljubljane često čuje da je prva Jugoslavija bila tamnica naroda u kojoj su Hrvate i Slovence ekonomski eksploatisali i ugnjetavali srpska buržoazija i dinastija Karađorđević. Zaboravlja se da su Hrvati i Slovenci ulaskom u Jugoslaviju, odnosno Kraljevinu SHS iz poraženog prešli u tabor pobjednika i time izbjegli plaćanje ratne štete i odgovornost za ratne zločine nad srpskim civilima koje je počinila austrougarska vojska u čijem su sastavu bili. Ono što je takođe jako bitno je što su time sačuvali svoj etnički prostor od Italijana, posebno Dalmaciju jer je poznato da su Britanci i Francuzi ugovorima dali Italijanima gotovo kompletnu Dalmaciju samo da napuste Njemačku i Austrougarsku i stanu na stranu Britanije, Francuske i Rusije. Oni su to i uradili, iako se često zaboravlja da je Italija bila pobjednička zemlja u Prvom svjetskom ratu i da je polagala pravo na Dalmaciju kao na svoj ratni plijen.

* GLAS: A koji su bili motivi Srba da uđu u Jugoslaviju?

MILOŠEVIĆ: Moramo biti iskreni, pa priznati da je jedina država unutar čijih granica su živjeli svi Srbi bila jugoslovenska, a ne srpska država. Raspadom te države Srbi su ostali na vjetrometini i danas su rasuti u četiri-pet država kao jedini narod koji praktično nije riješio svoje nacionalno pitanje i nije zaokružio svoje nacionalne granice. Zbog toga se kod Srba najviše osjeti nostalgija za Jugoslavijom koja sigurno nije nostalgija za režimom Josipa Broza Tita i komunizmom, već za jakom državom u čijim granicama su svi živjeli.

* GLAS: Da li je Jugoslavija mogla da opstane bez Jugoslovena?

MILOŠEVIĆ: Prvo se mora odgovoriti šta su Jugosloveni. Mladobosanci su za sebe pred austrijskim sudovima govorili da su Jugosloveni, ali je pitanje da li su mislili na Jugoslovene po nacionalnosti ili po političkom ubjeđenju. Rekao bih da je ovo drugo, jer se jugoslovenska nacija jako sporo gradila i jako malo ljudi se izjašnjavalo kao Jugosloveni i zato je dobro pitanje da li je ta država mogla da opstane bez nacije koja će graditi i čuvati tu državu?!

* GLAS: Gdje su Srbi poslije sto i jednu godinu?

MILOŠEVIĆ: Srbi su od 1918. godine bili narod koji nije ujedinjen i koji je rasut po jugoslovenskom prostoru sa željom da se ujedini po uzoru na druge narode. Napravio se pun krug i Srbi su praktično opet na istom. Po tome smo jedinstveni, jer su drugi zaokružili svoje nacionalno pitanje. Makedonci i Crnogorci su se uspostavili kao nacija, Slovenci su uspjeli da zadrže svoj nacionalni i kulturni identitet koji je bio pod ozbiljnim iskušenjima u pod prijetnjom germanizacije, Hrvati su ostvarili “tisućljetni san”...

* GLAS: Uprkos tome, danas se od svih njih može čuti kako je srpska vojska 1918. godine bila okupator?!

MILOŠEVIĆ: Gdje god se ta vojska pojavljivala 1918. godine svuda je primana sa radošću i oduševljenjem. Novine u Sarajevu su pisale da je to najradosniji dan u istoriji Sarajeva. Slično je bilo u Tuzli, Mostaru i naravno Banjaluci, ali i širom Dalmacije, pogotovo u Splitu.

* GLAS: A u Zagrebu?

MILOŠEVIĆ: Najmanje toplo je dočekana u Zagrebu i istine radi, bilo je manje ljudi nego 1941. godine kada su nacisti ušli u Zagreb.

* GLAS: Može li se Jugoslavija posmatrati kao projekat velikih sila sa rokom trajanja?

MILOŠEVIĆ: Više je faktora nastanka, ali i raspada Jugoslavije. Činjenica je da je ne bi bilo da nije bilo volje i želje naroda da žive zajedno, ali ne bi je bilo ni da velike sile pobjednice nisu tako skrojile mapu Evrope poslije Prvog svjetskog rata. Jugoslavija je zamišljena kao tampon zona koja treba da spriječi proboj boljševizma sa istoka, ali i da bude brana eventualnoj novoj germanskoj želji da krene prema toplim morima. Ne treba prenaglašavati ni jedan od ta dva faktora, jer su podjednako bitni. Isto važi i kada je riječ o raspadu Jugoslavije, pri čemu je značajno reći da je jedan od faktora raspada i to što je prestala da postoji jedna od prijetnji zbog kojih je stvorena Jugoslavija. Srušen je berlinski zid i komunizam, okončan je hladni rat i mi smo bili svjedoci dominacije jedne svjetske sile i njoj pridruženih zemalja i Jugoslavija je jednostavno izgubila svoj strateški značaj i svoj razlog postojanja. Nažalost, Srbi su to posljednji shvatili i zato su se do krajnjih granica borili za Jugoslaviju.

* GLAS: Zašto ni poslije sto godina nije završeno kreiranje granica na jugoslovenskom prostoru i može li Jugoslavija u malom doživjeti sudbinu velike Jugoslavije?

MILOŠEVIĆ: Različiti su faktori. S jedne strane su neispunjene ambicije nekih južnoslovenskih naroda, a s druge vjerovatno i uplitanje međunarodne zajednice, jer je pitanje koliko je njima u interesu da neke stvari ovdje budu razriješene. Na trusnom području kao što je naše i različitim i suprotstavljenim interesima naroda koji žive na ovim prostorima je jako lako manipulisati. Takođe je i činjenica da se neki narodi koji naseljavaju ovaj prostor nisu odrekli ambicija i ideja o velikoj državi koja uključuje i etnički prostor drugih država. Međunarodna zajednica pokazuje veliki stepen licemjerja, jer se jednima zabranjuje ono što se drugima dozvoljava ili se jedni kažnjavaju za ono za što se drugi nagrađuju. Ta politika daje gorke plodove, jer kod nekih stvara osjećaj superiornosti i nadmenosti, a kod drugih ozbiljne frustracije i nezadovoljstvo. To je jedan od razloga zašto su Srbi jedan prilično dezorijentisan narod koji često ne zna šta hoće, a nalazi se pred iskušenjima koja nisu ništa manja od onih pred kojima su bili naši preci prije stotinjak godina.

Jedini dobitak

* GLAS: Šta pomislite kada neko kaže ili se prisjetite da je Republika Srpska dugovječnija od Kraljevine Jugoslavije?!

MILOŠEVIĆ: Mi često zaboravljamo da je Republika Srpska praktično jedini srpski dobitak iz nesrećnih ratova iz devedesetih godina prošlog vijeka. Srbi su sa zakašnjenjem shvatili da ako nemaju državu i aparat koji je prati ne mogu da sačuvaju svoj individualitet, istoriju, tradiciju, kulturu i identitet, jer vidimo šta se dešava sa Srbima izvan Srbije i Republike Srpske.

 Slabo smo razumjeli Ekmečića

* GLAS: Pokojni akademik Milorad Ekmečić poslije pada berlinskog zida je rekao “ne postoji više Evropa, postoji samo Njemačka”. Kako to tumačite?

MILOŠEVIĆ: Mi smo njega mnogo čitali, ali čini mi se da smo ga slabo razumjeli. Svoje kapitalno djelo “Dugo kretanje između klanja i oranja” završio je jednom prilično mračnom rečenicom da “budućnost gledamo kroz tamu”. Svaki put se naježim kada se sjetim te rečenice, ali optimizam mi donekle vrati činjenica da bi demografska razaranja kakva su preživjeli Srbi u dva svjetska rata malo koji mali narod preživio.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.