Bolničar je nekada bio sve u selu

PEDESETIH godina prošlog vijeka u selu su glavne ličnosti bile milicioner, šumar, poreznik i bolničar.

Bili su to ljudi koji su bili usko vezani za život seljaka i njihove sudbine, od kojih se ljudi pribojavali ali ih poštovali i dočekivali sa uvažavanjem.

Jedno od zanimanja koje je bilo usko vezano za život tadašnjeg siromašnog seljaka bio je medicinski radnik u područnoj ambulanti Doma zdravlja iz Višegrada, koga su ljudi zvali kratko i jednostavno - bolničar.

Stanimir Šimšić je skoro cijeli radni vijek proveo kao medicinski radnik i to u ambulanti u centru mjesne zajednice Dobrun.

- Počeo sam kao higijeničar. Tadašnje vlasti su preduzele niz akcija na prosvjećivanju seljaka, koji su iscrpljeni ratom i neimaštinom živjeli teško, a često u bijedi i siromaštvu - priča Stanimir.

Stanimirov zadatak je bio da ode u selo, pronađe odbornika i krene u obilazak domaćinstava.

- Mnogi seljaci su živjeli tada na spratu kuće, a u njenom podrumu su držali ovce, krave pa čak i konje. Objašnjavali smo domaćinima da je to nehigijenski, nezdravo za ljude i "zamolili" ih da isele stoku iz kuće. Vlast se morala poštovati i slušati pa su domaćini onda pravili štale od pruća i blata i u njih zatvarali svoju stoku -  priča Stanimir.

Stari bolničar se prisjeća da su tada ljudi bolovali od raznih bolesti, a najčešće od tuberkuloze. U bolnici u Višegradu bilo je i odjeljenje za "tuberane". Medicinska pomoć rijetko je tražena jer su stariji seljaci "više voljeli da umru na kućnom pragu nego da se "potucaju" po bolnicama".

Stanimir priča da  je u centru Dobruna bio mali zanatski centar u kome su bile pekarska, opančarska, šnajderska i brijačka radnja i na kraju mjesna ambulanta.

- Sa zanatlijama sam živio kao sa braćom. Kad bi nam pekar        dao ujutro vruć hljeb dijelili smo ga na ravne časti, jer se on   mogao kupiti samo u svečarskim prilikama a kući se jela kukuruza, a u dane praznika pšenični hljeb -  prisjeća se Stanimir.

Bolničar je rano dolazio u ambulantu i ljeti i zimi ložio vatru u furuni  za sterilizaciju instrumenata, a onda ga je u toku dana čekalo od 50 do stotinu pacijenata posebno kad je iz Višegrada dolazio doktor Kondurović.

- Bolničar ti je tada bio sve i svja u selu -   tvrdi ovaj penzioner.

Po nalogu ljekara bolničar je morao ići i do najudaljenijih sela da pacijentima  "da injekciju", ali i na intervencije druge vrste kao što su previjanja, čišćenja rana i njege preloma.

Prije tridesetak godina u Dobrunu je izgrađena nova ambulanta sa stanom za ljekara. Ljekar se, nikada u njega nije uselio, a i dalje jednom sedmično dolazi da pregleda pacijente.

- Tu sam završio karijeru medicinskog radnika. Žao mi je kad prošetam do ambulante i vidim dva-tri pacijenta kako čekaju na pregled. Nema naroda, a i oni bolesni idu automobilom  do Višegrada posebno otkako je uvedena porodična medicina. Selo lagano umire -  vajka se Stanimir. 

Ubijanje dosade

Bivši bolničar, a sad penzioner sa 300 maraka  primanja u dokolici pravi vile grablje, držalice za sjekire i kosišta. Kaže, zanimljivo mu je, a i da ubije dosadu i prekrati dan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.