Bog nam daje koliko možemo da nosimo

BEOGRAD - Iako čovjekovi problemi i muke nekada izgledaju preteški, Bog nam uvijek daje onoliko koliko možemo da ponesemo. Ali, nama samima to bi bilo nemoguće da nema pomoći Božije i da nema dobrih ljudi koji su hrišćanski vrednovali i vrednuju iskušenja kroz koja smo prošli i kroz koja prolazimo moj sin Aleksandar, ja i cijela moja porodica.

Ovim riječima protojerej-stavrofor Jeremija Starovlah juče se podsjetio na nemili događaj od prije pet godina, 1. aprila 2004. godine, kada su vojnici međunarodnih snaga u BiH upali u njegov stan u paljanskom Parohijskom domu u potrazi za haškim optuženikom Radovanom Karadžićem. Brutalno su pretukli njega i njegovog mlađeg sina, vjeroučitelja Aleksandra.

Ljekari Univerzitetsko-kliničkog centra u Tuzli, a potom i najveći stručnjaci sa VMA, mjesecima su se borili za njihove živote i dobili bitku.

Prota Jeremija Starovlah, koji svešteničku službu danas vrški u crkvi Svetog Đorđa na Bežanijskoj kosi u Beogradu, kaže da se ovih dana neizbježno prisjeća te strašne noći.

- Dani su Časnog posta i dok se pripremamo za Sveto Vaskrsenje Hristovo, prisjećamo se, vraćamo slike i, na neki način, iznova preživljavamo i događaj od prije, evo, pet godina, kada su bez bilo kome znanog razloga vojnici NATO-a nasrnuli na život moje porodice - kaže prota Jeremija.

Ne želi da priča o samom događaju i dodaje da su sve ove godine "pod utiskom snage Božije ljubavi prema čovjeku".

- Ako je život dar Božiji, i to onaj najdragocjeniji, onda smo blagodarni Bogu što nam ga je podario - kaže.

Miroslav Starovlah, sin prote Jeremije i Aleksandrov stariji brat, kaže da porodica očekuje da pred Sudom BiH konačno počne postupak za naknadu štete, u kojem je tužena strana država BiH.

- Smatramo da je BiH odgovorna prema svojim građanima, pa tako i mom ocu i bratu, jer je potpisala sporazum po kojem neka strana vojska i nepoznati ljudi mogu da povređuju, da ne kažem ubijaju nedužne ljude, a da za to ne snose pravnu i materijalnu, pa ni, koliko možemo da vidimo i zaključimo, moralnu odgovornost - kaže Miroslav Starovlah.

Ističe da su njegovi otac i brat i dan-danas na rehabilitaciji, te da se Aleksandar još uvijek ne osjeća sposobnim i spremnim da se vrati poslu, mada boravak u Beogradu, poslije svih trauma, ipak ide u prilog njegovom oporavku.

- Važno je što su se, na neki način, psihički izmjestili iz prijašnjeg okruženja i donekle oslobodili tog stalnog osjećaja opterećenja koje kod njih izaziva svaka slična akcija uniformisanih ljudi - kaže Miroslav.

Bol u duši

Protinica Vitorka Starovlah, koja se nalazila u kući u trenucima kada su strani vojnici gotovo na smrt pretukli njenog supruga i mlađeg sina, i danas veli da ne može zaboraviti taj događaj i izbrisati strašne slike.

- Taj bol se nosi u duši i nosiću ga dok sam živa, ali ne želim time da bilo koga opterećujem - kazala je.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.