Berić: Kad se "tiha većina“ pretvori u politički faktor

Kao sociolog iz Republike Srpske, događaje u Srbiji ne posmatram isključivo kroz prizmu izborne matematike, već prije svega kroz prizmu društvenih procesa koji su godinama sazrijevali ispod površine. Svaka dugotrajna vlast stvara utisak nepobjedivosti, a svaki dugotrajni politički poredak vremenom počinje da vjeruje kako je njegova podrška stabilnija nego što zaista jeste. Upravo tu leži jedno od najvažnijih objašnjenja onoga što se dogodilo u Srbiji.

Pad vlasti Aleksandra Vučića ne treba posmatrati kao isključiv poraz njegovih glasača, niti kao nagli ideološki zaokret čitavog društva.

Ukoliko su navedeni podaci o broju glasova tačni, onda je sociološki značajnija činjenica da se veliki broj građana koji godinama nije učestvovao u političkom životu odlučio na političku mobilizaciju. Drugim riječima, nije se toliko promijenio stav pristalica vlasti koliko se promijenilo ponašanje onih koji su do juče bili pasivni.

U sociologiji je ova pojava dobro objašnjena teorijom mobilizacije resursa i teorijom političkih prilika. Ove teorije polaze od pretpostavke da društvene promjene ne nastaju zato što ljudi odjednom počnu drugačije razmišljati, već zato što se pojave uslovi koji im omoguće da svoje nezadovoljstvo organizuju, artikulišu i pretvore u političku akciju.

U Srbiji smo, čini se, svjedočili upravo tome. Dugo vremena je postojalo nezadovoljstvo kod jednog dijela stanovništva, posebno mladih. Međutim, nezadovoljstvo samo po sebi nije dovoljno. Ono mora dobiti organizaciju, simbol, cilj i nadu da promjena zaista može biti ostvarena. U ovom slučaju, studentski pokret je postao upravo taj simbol. Posebno je zanimljivo što su tradicionalne opozicione strukture, svjesno ili iz nužde, ustupile prostor novoj društvenoj energiji. Sociološki gledano, to predstavlja proces koji Maks Veber naziva prelaskom sa institucionalnog na harizmatski oblik legitimiteta. Kada građani izgube povjerenje u postojeće političke aktere, oni traže nove nosioce društvene nade. U ovom slučaju ta uloga je pripala studentima, koji nisu nosili teret prethodnih političkih kompromisa.

S druge strane, dugotrajna vlast gotovo po pravilu prolazi kroz ono što sociolog Robert Mihels naziva „gvozdenim zakonom oligarhije“. Svaka velika organizacija, bez obzira na početne ideale, vremenom stvara usku elitu koja postaje sve udaljenija od običnog čovjeka. Što je vlast duža, to je veća opasnost da institucije počnu funkcionisati radi očuvanja same vlasti, a ne radi rješavanja društvenih problema. Tada se javlja osjećaj zamora kod građana, čak i onda kada ekonomski pokazatelji nisu dramatično loši.

Iz tog ugla posmatrano, Srbija nije prva zemlja koja je prošla kroz ovakav proces. Slični modeli su se ranije mogli uočiti u više evropskih država. U svakom slučaju, prelomni trenutak dolazi onda kada apstinenti prestanu biti apstinenti.

To je možda i najvažnija lekcija ovih izbora.

Političke analize često su usmjerene na stranke, lidere i kampanje. Sociologija nas uči da su ponekad najvažniji upravo oni koji ne učestvuju. Takozvana „tiha većina“ ili „spavači“ nisu politički nezainteresovani zato što nemaju stav, već zato što ne vjeruju da njihov stav nešto može promijeniti. Kada se taj osjećaj bespomoćnosti pretvori u uvjerenje da je promjena moguća, dolazi do naglog rasta političke participacije.

To je fenomen koji je svojevremeno opisao i Aleksis de Tokvil. Paradoksalno, društva se često najviše mijenjaju ne onda kada su problemi najveći, već onda kada ljudi počnu vjerovati da se problemi mogu riješiti.

Međutim, postoji još jedna dimenzija koju ne treba zanemariti.

Savremeni politički sistemi nisu samo borba stranaka već i borba za kontrolu narativa. Decenijama unazad razvijena je čitava industrija političke komunikacije, medijskog oblikovanja javnosti i proizvodnje poželjnih stavova. Ono što su nekada radili partijski komiteti, danas čine mediji, društvene mreže, marketinške agencije, influenseri i algoritmi.

Zato je prerano zaključiti da je pad jedne vlasti istovremeno i pobjeda potpuno slobodnog javnog mišljenja.

Sociološki posmatrano, svaka vlast teži da oblikuje društvenu stvarnost u skladu sa sopstvenim interesima. Tako je bilo juče, tako je i danas, a biće i sutra. Razlika je samo u metodama. Nekada su postojali jedan televizijski dnevnik i jedne novine, a danas postoji naizgled bezbroj izvora informacija. Ali iza mnogih od tih izvora i dalje stoje moćni politički, ekonomski i geopolitički centri koji pokušavaju da odrede šta će narod misliti, čega će se plašiti i čemu će se nadati.

Upravo zato pravo pitanje nakon izbora nije samo: „Ko je pobijedio?“

Mnogo važnije pitanje je: da li je društvo uspjelo da povrati sposobnost samostalnog rasuđivanja?

Jer demokratija ne počinje niti završava na izbornom danu. Demokratija počinje onog trenutka kada građani odbiju da im bilo ko trajno kroji kapu, bez obzira da li se taj neko zove vlast, opozicija, medijski magnat, strana sila ili algoritam društvenih mreža.

Iz te perspektive, najveća poruka izbora u Srbiji nije pad jednog političara. Najveća poruka je da nijedna vlast nije jača od društva koje je odlučilo da se politički probudi. A isto tako, nijedna nova vlast ne bi smjela zaboraviti da će jednog dana biti suočena sa istim sudom javnosti. To je suština demokratije i jedna od najvažnijih lekcija savremene političke sociologije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.