Behmenijada - SDP-ov strah od istine

Prenoseći procjenu svog partijskog šefa da obilježavanje osamnaeste godišnjice zločina u Dobrovoljačkoj ulici predstavlja "opasnost od nasilja i urušavanja javnog reda i mira u većem obimu", sarajevski gradonačelnik Alija Behmen je sasvim jasno pokazao da Sarajevo nije multietnički grad, ma koliko se cijela bošnjačka svita uzaludno trudila da dokaže suprotno.

U protivnom, ne bi Behmen u tako tužnom događaju pronašao onoliko teških riječi i ne bi zabranom uzvratio na bol i tugu rodbine koji traju punih 18 godina. Ipak, sve se to zaista dogodilo od tzv. sarajevskih socijaldemokrata. Njihova crvena ruža ovog puta se još jače zacrvenila. Od stida.

Postupajući po partijskom zadatku, Behmen je zaboravio da treba biti gradonačelnik svih građana Sarajeva, a ne kurir u prenošenju poruka nacionalno netrpeljivog i netolerantnog sarajevskog političkog i vojnog establišmenta. Nisu sarajevski socijaldemokrati od bivšeg Saveza komunista naslijedili samo ogromnu imovinu za koju ubiru silan novac od federalne vlade, naslijedili su i (jedno)partijski sistem mišljenja upakovan u zelenu oblandu bošnjačke isključivosti.

Izjave date neposredno pred održavanje tog tužnog događaja o redefinisanju istorije, uvredama za druge žrtve, pa do priče o provokaciji iz Republike Srpske, samo pokazuju koliko su SDP-ovi kadrovici neuvjerljivi učenici i vrijedni poslušnici. Iza Behmena je stao Lagumdžija, iza obojice Komšić, pa onda i portparol Mašić i savjetnik Suljagić. I, ko sve ne? Socijaldemokratija je nestala u trenutku i sakrila se od same sebe. Od sramote.

Ako već nisu imali ni iskru razumijevanja za tragediju drugih, zar su mogli bez imalo griže savjesti saslušati riječi uplakane majke ubijenog vojnika Zorana Tomovića "moj sin je bio dobar mladić, koji nikom ne bi nažao učinio"? Da li rodbina žrtava sa bijelim ružama i suzama u očima može mijenjati točak istorije ili prikladnije, da li jedan tužni skup može biti bilo kome bilo kakva opasnost i prijetnja? Teško da ćemo na to ikada dobiti odgovor od tzv. sarajevskih socijaldemokrata.

Gradonačelnik Behmen je apsolutno u pravu kada kaže da o "činjenicama nema debate". Ali bi on takođe, morao znati da ljudi često govore laž, dakle sukobljavaju se sa činjenicama onda kada se osjećaju nesigurno sa istinom. A ta istina je nepobitna: prije punih 18 godina, 3. maja 1992. godine, u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu, iz zasjede, na brutalan način, ubijena su 42 pripadnika JNA, a 73 ih je ranjeno.

To su činjenice koje su nepobitne i ukoliko Behmenu nisu dostupne, može još jednom pogledati direktan prenos tih tragičnih događaja, koje su emitovale sve TV stanice koje drže do istine. Ukoliko ne vjeruje svojim očima i naravno ušima, onda je zaista u pravu, onda i nisu u pitanju samo činjenice, već savjest i odnos prema tragediji drugih. A tu je sam kraj socijaldemokratskih principa u koje se zaklinju tzv. sarajevski socijaldemokrati.

Kako god, ukoliko ste u sukobu sa činjenicama - bićete gubitnik, bez obzira na vaše zablude, lažne nade i očekivanja da će protokom vremena zločini pasti u zaborav. Kako drugačije tumačiti nesigurnost i strah od suza uplakanih roditelja koji su izgubili sinove u tragičnim događajima 1992. godine.

Ili još tragičnije, kako objasniti stav člana Predsjedništva svih građana BiH Željka Komšića da suze i svijeće treba ignorisati, kao da ih i nema. Komšić je u svom "adidas" stilu htio reći: Zašto zločinu pridavati značaj ukoliko se nije ni dogodio, bar, on ne smatra da se dogodio.

Suze su, naime provokacija koja dolazi iz mrskog entiteta i njima kao takvim ne treba vjerovati, pa makar to bio jecaj koji traje punih 18 godina. Zaista, nisko je pala sarajevska socijaldemokratija.

Na bezosjećajnost SDP-ovaca nije uticalo ni to što je među ubijenim mladićima bilo onih koji su tek postali punoljetni, poput Zdravka Tomovića, a o ratnim dešavanjima koja su slijedila nisu mogli imati nikakvu jasnu predstavu niti uticaj. Kao i neki drugi vojnici i on se, nažalost, našao na tragičnom mjestu u tragično vrijeme.

Tragika događaja koji su se desili u Dobrovoljačkoj ulici nosi u sebi paradigmu budućih dešavanja koja robuju isključivostima, negiranjem činjenica i stvaranjem crno bijele slike o ratu i dejtonskoj BiH. A bez ispravljanja te slike, nema pomirenja ni suživota u BiH.  

Da li je potrebno baš toliko negativne energije i otrovnih strijela uputiti prema rodbini stradalih da bi samoprozvani multietnički socijaldemokrati iz Sarajeva ubijedili sebe da se zločin nije desio? Biće, ipak, da se iza politizacije i tako žestoke reakcije iz SDP-ovog Sarajeva krije nešto drugo.

Na ovaj ili onaj način to je potvrdio i nervozni savjetnik gradonačelnika Emir Suljagić kada je premijera Milorada Dodika uveo u čitavu priču bez posebnog razloga i smisla. Svađalačkim tonom odbio je saradnju sa novinarom "koji Milorada Dodika smatra državnikom, a ne četnikom"!

Brkajući istorijske činjenice, negirajući i politizujući zločine nad drugima, sarajevski socijaldemokrati su zaista u teškoj situaciji, jer harizma Milorada Dodika za njih predstavlja veći problem od bilo čega drugog, pa i od tragedije u Dobrovoljačkoj.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.