Bečke šetnje: Simpatična buntovnica

Aleksandar MITROVIĆ

MOJ stari banjolučki drugar R. R. i ja smo negdje krajem prvog razreda srednje škole donijeli - činilo nam se tada - sudbonosnu odluku. S obzirom na to da smo, u to vrijeme, obojica trošili velike količine roditeljskog novca na sve dostupne artefakte popularne kulture (ploče, filmovi, stripovi, časopisi, knjige, itd.), odlučili smo nerazumnoj praksi stati u kraj na prilično bezbolan način. Po toj kompromisnoj zamisli ja sam ključne naslove iz svoje zbirke stripova poklonio R. R.-u, a on je odabrane ploče prepustio meni, pa smo se nadalje mogli - komotnije i studioznije - posvetiti jednoj od te dvije oblasti. Film kao treća važna oblast ostao je formalno nedodijeljen, pa smo ga i jedan i drugi - sa adolescentskim ubjeđenjem na granici fanatizma - svojatali po potrebi. Danas skoro 25 godina kasnije, R. R. je neopjevani filmski autoritet i guru banjolučke strip scene, a ja se Beču - evropskoj prijestonici visoke i seriozne umjetnosti - bavim prekopavanjima po marginalijama masovne kulture sa intenzitetom s kojim R. R. pristupa finansijski samoubilačkim upotpunjavanjima svoje zastrašujuće strip kolekcije. U mojoj svakodnevnoj šetnji po rubnim područjima bečkog kulturnog kruga, ponekad mi u ruke dopadne i ponešto, što spada u davno proklamovani R. R.-ov domen, poput francuskog stripa "Persepolis" - djela iranske strip-autorke s boravištem u Parizu - Marjane Satrapi. "Persepolis" (originalno publikovan 2000. godine), autobiografska grafička novela koja govori o godinama autorkinog odrastanja u Iranu u vremenu iranske revolucije i godinama njenog života u bečkom egzilu za vrijeme iransko-iračkog rata, po objavljivanju je doživjela salvu kritičarskih hvalospjeva i laskavih poređenja sa legendarnim Art Špiglmanovim stripom "Maus". Sa svedenim crtačkim stilom i asketskim opredjeljenjem za kontrasni crno-bijeli grafizam, koji na trenutke podsjeti na našeg Aleksandra Zografa, Satrapi priča svoju inteligentnu i duhovitu priču iz ugla djevojčice koja odrasta u okruženju bogate liberalne persijske porodice u vremenu fundamentalističkih promjena u iranskom društvu. Njena porodična priča - kako kaže sama autorka - nije namijenjena iranskim čitaocima, nego čitaocima sa zapada koji zbog marama na licima ne vide raznolikost realnih lica Irana. Satrapi mrzi klišee o svojoj zemlji i svojski se trudi da ih poruši. Autorkin stripski alter ego je simpatična buntovnica dugačkog jezika koja nikako da se pomiri sa ograničenjima koja je okružuju. Ona je ta koja nosi patike ("najki") ispod tradicionalne nošnje, ona je ta koja sluša zabranjenu zapadnjačku muziku ("Kim Vajld"), i na kraju ona je ta koja - u epizodi bečkog egzila - susrećući se sa pank muzikom, drogama, seksom, beskućništvom i drugim iskušenjima, prolazi kroz silne muke traženja sopstvenog identiteta. Na listi najprijatnijih januarskih iznenađenja ovdašnjeg bioskopskog repertoara, ubjedljivu pobjedu odnosi filmska inkarnacija stripa "Persepolis", u čijoj je režiji učešće uzela sama Marjane Satrapi, pa je, pojavivši se prošle godine na najznačajnijim filmskim festivalima, pokupila brojne kritičarske i strukovne nagrade. Da je riječ o vrlo ozbiljnoj produkciji, koja je nadrasla tijesni stripovski okvir, svjedoči i činjenica da su na sinhronizaciji filma radile takve glumačke (Katrin Denev, Džina Roulends, Šon Pen), i rokerske (Igi Pop) veličine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.