Aleksandar Ranković - sudbina revolucionara

Posljednjih godina pojavljivale su se knjige i razni medijski sadržaji koji su njemu posvećeni.

Nakon uklanjanja sa svih funkcija ljeta 1966. godine, od njegove ličnosti vremenom je stvoren svojevrsni mit. Zavladalo je, kod mnogih, uvjerenje da bi sudbina Jugoslavije bila drugačija da Ranković nije razvlašćen.

Aleksandar Ranković, potpredsjednik države, narodni heroj, bio je drugi ili treći čovjek socijalističke Jugoslavije, poslije Josipa Broza Tita i Edvarda Kardelja, ministar unutrašnjih poslova, potpredsjednik savezne vlade, čelnik službi bezbjednosti i član najuže strukture vladajućeg Saveza komunista Jugoslavije.

Najpoznatiji je kao osnivač i prvi čovjek Odjeljenja za zaštitu naroda (OZNA), osnovanog 13. maja 1944. godine. Taj datum je, sve vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije, svečano obilježavan, te je to bila prilika za dodijelu odgovarajućih priznanja najzaslužnijima na polju bezbjednosti. OZNA je 1946. preimenovana u UDBA, Upravu državne bezbjednosti, i to ime ostalo je na snazi do 1966. godine.

Aleksandar Ranković rođen je u selu Draževac, nedaleko od Obrenovca. Od 1922. godine u Beogradu je učio abadžijski, suknarski zanat.

Počeo je kao sindikalni aktivista. Godine 1927. postaje član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), potom relativno brzo i sekretar Mjesnog komiteta SKOJ-a Beograda. Već naredne, 1928. godine, postao je član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ).

Sud za zaštitu države osudio ga je 1929. na šest godina robije zbog ilegalne komunističke aktivnosti. Godine 1936. postao je član Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a 1937. član Politbiroa Komunističke partije Jugoslavije.

U vrijeme priprema za ustanak jula 1941. uhapšen je u Beogradu. Drugi svjetski rat uveliko je bio u jeku, a poslije napada Njemačke na Sovjetski Savez 22. juna 1941. godine, Komunistička partija Jugoslavije, u skladu sa nalozima iz Moskve, počela je pripreme za ustanak koji je ubrzo uslijedio.

Poslije hapšenja u bolnici je držan pod stražom, ali je oslobođen spektakularnom akcijom beogradskih skojevaca. Policija je važnost uhapšenog naslutila tek poslije neobične akcije oslobađanja.

U vrijeme osnivanja OZNA, maja 1944. godine, Ranković je bio organizacioni sekretar KPJ i član Vrhovnog štaba NOV i POJ. Po okončanju rata bio je ministar unutrašnjih poslova i potpredsjednik savezne vlade.

U političkom obračunu s njim na Četvrtom plenumu Centralnog komiteta SKJ, 1. jula 1966. godine na Brionima, optužen je za zloupotrebe Službe državne bezbjednosti, lišen svih funkcija i potpuno isključen iz javnog života.

Glavna optužba bila je da je prisluškivao predsjednika Tita. Tehnički dio istrage vodio je general Ivan Mišković Brk, hrvatski komunista, dugogodišnji čelnik KOS-a, Kontraobavještajne službe JNA, i specijalni savjetnik predsjednika Tita. Tehnička lica koja su navodno prikupila dokaze protiv Rankovića poslao je tada, iz Zagreba, Ivan Krajačić Stevo, moćni prvi čovjek službe bezbjednosti Hrvatske. Zanimljivo je da je i sam Mišković, u dubokoj starosti, izjavio da prisluškivanja nije bilo. Ranije je tvrdio suprotno.

Pozadina Rankovićevog smjenjivanja nije potpuno jasna, ali su posljedice bile očigledne. Postupno je došlo do rastačenja jedinstvenog sistema bezbjednosti jugoslovenske države.

Poslije Brionskog plenuma jula 1966. godine, nije se više nikada pojavio u javnosti, niti oglašavao. Kolale su, međutim, priče, među nezadovoljnima, uglavnom bivšim partijskim kadrovima, kako bi prilike u zemlji bile bitno drugačije da Ranković nije razvlašćen. Masovno prisustvo njegovoj sahrani, avgusta 1983. godine, nesumnjivo je pokazalo da su Rankovićevo ime i sudbina postali neka vrsta simbola nezadovoljstva pravcem kojim se kretala Jugoslavija. Prema pojedinim navodima, sahrani je prisustvovalo čak 100.000 lica, što je izvjesno pretjerano.

Upadljivo je da je Ranković, u potonjim tumačenjima, optuživan za potpuno kontradiktorne stvari. Sa jedne strane, kao čelnik službi bezbjednosti, za brutalan obračun sa takozvanim inforbirojcima. Sa druge strane, nerijetko ga pominju kao prosovjetski orijentisanog, što je paradoks.

Optuživan je za sklonost centralizmu, što je u Titovoj Jugoslaviji uvijek tumačeno kao neka vrsta naglašeno srpskog stava, a upravo oni koji su ga za to optuživali na kraju su razorili jugoslovensku državu. Osim zvanične optužbe ljeta 1966. da je prisluškivao Josipa Broza Tita, naglašavane su takođe zloupotrebe službe kojom je rukovodio.

Savremena istoriografija je razjasnila da su prislušni uređaji, uz Titovu saglasnost, postavljeni u vrijeme održavanja Prve konferencije Pokreta nesvrstanih u Beogradu 1961. godine na svim mjestima gdje su boravili državnici tog Pokreta. Štaviše, zna se da sa djelovanjem tog segmenta službe Ranković nije imao konkretnog dodira.

Naknadna tumačenja njegove smjene različita su i suprotstavljena. Izvjesno je da je Ranković doživljavan kao protivnik pretjerane decentralizacije i konfederalizacije Jugoslavije, koja je već uoči njegove smjene bila vidna. S druge strane, po svemu sudeći, malo je vjerovatno da bi se on ikada zaista suprotstavio stavovima ili potezima svemoćnog Josipa Broza Tita, kojem je uvijek bio samo i jedino lojalan.

Bilo je navoda, prethodnih decenija, najviše u hrvatskoj publicistici, da je Ranković uklonjen poslije jednog izvještaja njegove službe o nesrazmjernom uticaju pojedinih predstavnika starih građanskih tajnih društava, masonerije.

Taj izvještaj je zaista postojao, ali samo kao još jedna u mnoštvu sličnih analiza. Realno, niti su predstavnici negdašnjih građanskih slojeva više imali ikakav uticaj, niti je ikoga tada zanimalo njihovo mišljenje. Nevjerovatno je da je taj dokument imao bitan uticaj na Rankovićevu sudbinu.

Postoji, međutim, najviše takođe u hrvatskoj istoriografiji i publicistici, mnogo ozbiljnija špekulacija da je Ranković uklonjen zbog prosovjetske orijentacije.

Po tim navodima, Ranković je prilikom službenog prisustva Kongresu Komunističke partije Ukrajine izjavio da će se Jugoslavija pridružiti Varšavskom paktu. U tačnost te optužbe niko ozbiljan ne vjeruje. Upadljivo je, međutim, da je iz okrilja propagandnog aparata tadašnje sovjetske države tako nešto pušteno u opticaj.

Zna se takođe da su Rankovića izvjesne sovjetske diplomate teatralno i bučno, pred svjedocima, pozdravljale kao „budućeg predsjednika Jugoslavije“, što je, sasvim izvjesno, činjeno s nedobronamjernim motivima.

Rankovićeva služba, valja uvijek imati u vidu, efikasno je poslije 1948. neutralisala prosovjetske pristalice.

Najvjerovatnije je centralna ličnost Rankovićeve smjene bio Ivan Stevo Krajačić, partijski lider, sovjetski obavještajac još u međuratnom periodu, poznat po velikohrvatskim nacionalističkim stavovima, koji je s jedne strane imao stare, neprekinute veze s Moskvom, a s druge je uspostavio tjesne relacije sa ekstremnom hrvatskom političkom emigracijom.

Upravo iz njegovog kruga izrasla je grupacija koja je predvodila separaciju Hrvatske, odnosno razbijanje Jugoslavije početkom devedesetih. Indikativno je takođe da je Ivan Mišković uvijek osjećao potrebu da Krajačićevu ulogu negira, osim što je priznavao da je ovaj poslao tehničare iz Zagreba.

Rankovićev protivnik bio je takođe Edvard Kardelj. Kod njega je najvjerovatnije postojala neosnovana bojazan da bi ovaj mogao, eventualno, ugroziti već dostignut stepen samostalnosti federalnih jedinica. Na kraju, protiv Rankovića su bili i najistaknutiji partijski kadrovi Srbije, poput Petra Stambolića, što je bilo vidljivo i na samom Brionskom plenumu.

Nije poznato da je sam Ranković ikada dovodio u pitanje vjernost idealima za koje se borio, odnosno Titu i partiji. Predstava koja postoji da je on imao naglašeno srpski stav, sasvim je neosnovana. Takođe, u posljednje vrijeme često naglašavana teza o njegovom jugoslovenstvu, vrlo je upitna.

I on, i njegovi saborci bili su gotovo bespogovorno vjerni Titu i partiji, a ne Jugoslaviji, kako je istorijski razvoj pokazao.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.