Zločinci na slobodi, a porodice pod zemljom

ROGATICA - Dođe još jedna, devetnaesta godišnjica u kojoj Dobrila Obradović-Perović iz Rogatice vraća tužno sjećanje na 4. i 5. jul za nju kobne 1992. kada je izgubila cijelu porodicu i kada su u crno zavijene još tri porodice njenih najbližih.

U noći između ta dva ljetna dana Dobrila Obradović-Perović je ostala bez majke Zorke, koja je tada imala 37 godina, oca Milomira-Miće (43), sestre Danijele (19), jedinog brata Darka (16), muža Gorana Perovića (27). Ubijeni su joj i kum Miodrag Motika (39) i rođak Dragan Kusmuk (33).

- Što sam ja ostala živa odlučivao je Bog i moja (ne)sreća. Rat je počeo, a ja pri kraju trudnoće sa drugim djetetom. Na nagovor mojih otišla sam u izbjeglištvo u Srbiju. Primili su me kumovi Rackovići u Obrenovcu. Sa mnom su pošli suprug Goran i jednogodišnja kćerka Milijana - priča Dobrila i dodaje da je zajedno sa suprugom bila do porođaja, 12. juna. Rodila je drugu kćerku, kojoj je dala ime Mirjana.

- A onda, vjerovatno slušajući vijesti o zbivanjima u rodnom kraju, moj Goran jednog dana mi reče: "Odoh ja u Rogaticu da našim roditeljima javim radosnu vijest da su dobili još jednu unuku". Znala sam da je to samo izgovor i da su motivi za tu odluku sasvim drugačiji. Iza toga stajala je njegova česta priča da sebi ne može dozvoliti da bude dezerter i izdajica roda i naroda - prisjeća sa Dobrila.

Sva njena nastojanja da ga odvrati od te namjere bila su bezuspješna i on je otišao. Dan njegovog odlaska bio je i dan njihovog posljednjeg viđenja, a mala Mirjana nije upamtila oca jer je tada imala samo dvadesetak dana.

- Prolazeći ni sama ne znam kuda i kako, Goran je moju porodicu našao u Trnovu u kojem su sve srpske kuće već bile opljačkane i spaljene. Zajedno sa ostalim Srbima, uglavnom djecom, ženama i starcima iz sela, privremeni smještaj našli su u školi u Šljedovićima - kaže Dobrila i dodaje da je porodica u obližnjoj šumici napravila zemunicu i tu se smjestila.

- Pokazalo se to kao velika greška. Mučki, najvjerovatnije na komšijsku prevaru, napadnuti su noći između 4. i 5. jula i niko od prisutnih u zemunici nije preživio. Nije radila puška i metak, nego nož i tupi predmeti. Sestra i majka su, pričalo se, ubijene poslije velikog mučenja i iživljavanja - istakla je Dobrila.

Duša me boli, kazuje Dobrila, i zbog toga što za ovaj gnusan zločin niko nije ni procesuiran, a da se ne govori o kažnjavanju.

- Dok moji, ni krivi ni dužni, leže u crnoj zemlji, nalogodavci i izvršioci njihovog svirepog ubistva slobodno šetaju Trnovom, Šljedovićima i ostalim okolnim selima u kojima nije bilo čovjeka sa kojim je moj tata bio u svađi ili mu, kao nekadašnji radnik u trgovini, na ovaj ili onaj način nije pomogao - rekla je Dobrila Obradović-Perović.

Otac vjerovao komšijama

Ono što je i danas poslije toliko godina i dalje boli jeste činjenica da je njen otac bio naivan i povjeravao se komšijama muslimanima.

- Zbog tog vjerovanja na najsvirepiji način je ubijen i izgubio cijelu porodicu, kuma i rođaka. Zatrpani su u jednu rupu koja je iskopana u neposrednoj blizini stratišta. Ekshumirani su tek u novembru 1992., nakon što su Šljedovići oslobođeni, i sahranjeni na groblju Lužnica u Rogatici, mjestu gdje provodim najveći dio mog slobodnog vremena - rekla je Dobrila.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.