Zločin zataškavan godinama

Dok budem živa, tragaću za lobanjom i biću uporna, kao i svih ovih godina. Znam da ona negdje postoji, baš kao što sam znala da su i kosti moga supruga tu negdje, ispričala Jela Stjepanović

DOBOJ - Dio posmrtnih ostataka Drage Stjepanovića, borca Vojske Republike Srpske, sahranjen je u septembru ove godine u Doboju, 12 godina poslije njegove pogibije i pada Vozuće. Za njegovu suprugu Jelu to je izvjesno olakšanje, ali mirna će, kako kaže, biti tek kada pronađe i njegovu lobanju. - Dok budem živa, tragaću za lobanjom i biću uporna, kao i svih ovih godina. Znam da ona negdje postoji, baš kao što sam znala da su i kosti moga supruga tu negdje, ali da je komisija iz Federacije BiH odugovlačila sa otkrivanjem lokacije. Poznato je i zbog čega, jer htjeli su da prikriju stravični zločin koji je počinjen nad zarobljenim srpskim borcima, među kojima je bio i moj muž - veli Jela. A zarobljeni borac Vojske Republike Srpske Drago Stjepanović bio je zajedno sa svojih pet saboraca svezan žicom i tako pogubljen. - Iz zapisnika, koji se nalaze u nadležnom tužilaštvu, vidljivo je da su bili svezani žicom i da su im bile odsječene glave. To je potvrđeno i u nalazu ljekara, koji je, takođe, u sklopu zapisnika. Bio je to jeziv zločin koji je zataškavan godinama, ali je izašao na vidjelo, baš kao što se i mnogi drugi takvi i slični zločini otkrivaju - ističe Jela. Ali, tom otkrivanju prethodile su godine traganja, obijanja pragova, i Jele Stjepanović i svih onih žena, majki, sestara..., čiji su najbliži i najmiliji nestali u vihoru rata. - Kao predsjednik Odbora za traženje u Organizaciji porodica poginulih, zarobljenih i nestalih boraca i civila, tragala sam po cijeloj BiH. Jer, ni od koga prije nisam čula da ga je neko vidio, niti da je poginuo. Posljednji put moj muž viđen je u mjestu Lozna, na području opštine Banovići, samo sam taj podatak imala. Vršili smo pritisak na našu komisiju da bilo šta sazna od federalne - priča Jela. Tek 2000. godine Jela je, zajedno sa ostalima, na zahtjev Crvenog krsta, dala krv za eventualnu DNK analizu i od tada je počela da se javlja opipljivija nada da će nešto pobliže saznati o sudbini svoga nestalog muža. Kao i sve porodice, tako je i Jela pisala apelacije Ustavnom sudu BiH da se proces traženja ubrza. Tek prošle godine, a na osnovu DNK analize, stigla je vijest da se među pronađenim nalazi i tijelo njenog muža. - Toliko dugo smo svi čekali, a smatram da je to moglo da bude mnogo ranije, jer se znalo za te kosti srpskih vojnika. I sam Amor Mašović, predsjednik federalne komisije, to je znao, ali pod izgovorom da su kosti njegovog naroda, uzeo sebi za pravo da se one prebace, premjeste i proces se otegao. Pronađen je, zapravo, skelet, bez lobanje... Mogla sam taj skelet da sahranim odmah, ali sam, zajedno sa ostalim porodicama, čekala da se nađe i lobanja. Očekivali smo punu godinu dana da lobanja stigne, jer ona mora negdje da bude višak, ali to se nije dogodilo. U septembru sam odlučila da sahranim skelet i nastavila da čekam - veli Jela. U preduzeću "Progres", iz Doboja, koje je obavilo sahranu, rekli su joj da će, ukoliko se u dogledno vrijeme pronađe lobanja njenog supruga, otvoriti grob i sahraniti i te ostatke. Jela Stjepanović sada čeka i taj dan... S. PUHALO BIBLIOTEKA Godinama poslije rata, kao izbjeglica iz Maglaja, Jela je uporno tražila posao u Doboju. - Na koliko sam samo vrata pokucala, koliko su mi ih samo otvorili, malo sa mnom popričali i rekli da dođem sutra, koliko su ih samo jednostavno zatvorili. Ipak, igrom slučaja dobila sam posao u Narodnoj biblioteci i riješila jedan veliki problem - kaže Jela Stjepanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.