Zavičaj bez života

SREBRENICA - Više od stotinu raseljenih mještana Ratkovića kod Srebrenice okupilo se u subotu kako bi odali počast svojim rođacima, prijateljima, komšijama koje su 21. juna 1992. godine svirepo pobili pripadnici Armije RBiH iz Srebrenice.

Ni poslije 16 godina počinioci masakra nad 21 srpskim civilom nisu otkriveni i kažnjeni. Jerej Mile Jovanović služio je parastos kod spomen-obilježja. 
- Molimo se za duše onih koji nisu jednostavno usnuli u Gospodu, jer su postradali za vjeru svoju i narod svoj. Vi, koji ste se silom raselili odavde, nemojte nikada zaboraviti odakle potičete i cijenite ovu zemlju koju su vaši djedovi krvlju ograđivali i branili - rekao je nakon parastosa jerej Jovanović okupljenim mještanima Ratkovića. 
A oni, dolazeći svake godine iz raznih krajeva bivše Jugoslavije, ne prepuštaju zaboravu svoj zavičaj i najmilije, čije su kosti ostale na zgarištima ognjišta.
Od ranog subotnjeg jutra izlokanim putem milila je kolona automobila punih putnika namjernika. U Ratkovićima nije imao ko da dočeka Pavloviće, Bogićeviće, Maksimoviće, Stanojeviće... jer, u ovom selu nema žive duše. Nema ovdje struje i nijedne obnovljene kuće. Ljudi iz Ratkovića su očajni što im mir ništa dobro nije donio jer se još potucaju po srebreničkim kolektivnim centrima i privremenim smještajima koji su daleko od Srebrenice.
- U susjednim bošnjačkim selima Poznanovići i Dedići sve kuća do kuće, a u našem selu nema nijednog krova. Imali su moji sinovi tri kuće i sve tri su opljačkane i zapaljene. Ubili su mi najstarijeg sina Nikolu, tu na kućnom pragu - ispričala nam je kroz suze sedamdesetpetogodišnja Mileva Stanojević koja, iako teško bolesna, stežući štap u ruci moli preživjele sinove Milana i Dimitriju da je ne vraćaju u Mladenovac.
Oni koji su došli na pomen u Ratkoviće, suzama su zalivali zidine svojih kuća.
- Ubili su moju braću Radomira i Dragomira. Radomira nismo pronašli i sahranili smo samo lobanju jer smo pretpostavili da je bila dio njegovog tijela - kazuje Ivan Maksimović, penzionisani oficir jugoslovenske vojske, i dodaje da je, iako je kao petnaestogodišnjak otišao iz Ratkovića, ostao vezan za zavičaj. 
Mještani Ratkovića družili su se cijeli dan pod lipom na uzvišenju zvanom Zovik, u blizini spomen-obilježja. Sa te zaravni nekada su se, kažu, pozivali na slave, mobe i daće jer su kuće bile raštrkane po zaseocima. 
Jovan Pavlović došao je iz Smedereva. Otišao je iz sela nekoliko godina pred rat na studije u Beograd i ostao u Srbiji. 
- Tužno je danas u Ratkovićima gdje sam živio do svoje dvadesete godine. Završio sam fakultet i imam svoje preduzeće u Smederevu, ali vuče me želja da dođem u selo u kojem, gledajući samo ruševine, pokušavam da sklopim mozaik priče o srećnom djetinjstvu koju stalno pričam svojoj djeci - veli Jovan.
 
Iz Skoplja na ognjište pradjedova
Zoran Bogićević stigao je iz Skoplja sa suprugom Gordanom. Iako je rođen u Makedoniji, rodno selo oca Ivana je, kaže, i njegov zavičaj.
- Vuče me želja da vidim ognjište svojih djedova i pradjedova. Dolazim svake godine sa svojom djecom, a sada sam doveo i sestrinog unuka Dmitra da i on vidi svoju djedovinu - reče Zoran.
Kroz suze u očima pomenu i djetinjstvo i školske raspuste koje je provodio u Ratkovićima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.