Zašto je dr Borko Sorajić poslije duge pauze opet počeo da slika

LjUBINjE - Strancu je to najčešće sumoran, siv, monoton put, što vijuga ispod golih brda i planina obodom Popovog polja. Jedna od posljednjih dionica ka bujnoj pitomini Trebinja i primorja. Reklo bi se: ama baš ništa, samo kamen na kamenu u koloni kamenoj.

Ali, dr Borku Sorajiću, koji u "Elektroprivredi Republike Srpske" vodi zaštitu životne sredine i osam godina svakodnevno prolazi tim putem od Ljubinja do Trebinja, ovo nije ni približno tako. Baš taj kosmos kamenjara i ljutog krasa ponukao ga je, kao slikara amatera, da poslije desetogodišnje pauze nanovo podigne štafelaj i zategne platno.

- Ponirući u dubinu tog, naoko sivog pejzaža pod jedinstveno plavim hercegovačkim nebom - objašnjava dr Sorajić - počeo sam da spoznajem čudesnu simbiozu čovjeka i kamena, uočavam hiljade oblika u kamenjaru i stotine nijansi boja u njima. Shvatio sam: svaki kamen ima svoju priču, svoju istoriju... u svakoj njegovoj raspuklini, gdje se nataloži makar šačica zemlje, začinje se život: često težak, kržljav, opor, ali, ipak, život, recimo, neke smreke, smokve, loze, jasena, graba, drače, hrasta, kadulje...

Shvatio sam, nastavlja, da ni čovjek ovog podneblja ne može bez kamena, obrađenog ili neobrađenog; počeo da zagledam struge, klance, kamenice, kilometarski duge zidove međaše, kakve nemate nigdje nego ovdje na hercegovačkom jugu; kuće zidane tesanikom, pokrivene kamenim pločama, pa sve do krečnjačkih nadgrobnih ploča. Kamen, dakle, ovdje prati čovjeka od rođenja do smrti. Od onog obuljka, koji kao dječak stavlja u praćku, do spomenika koji će mu jednom stajati nad glavom, poručujući da je jednom i on postojao! Zato sam zategao platno, počeo sa ciklusom "Život u kamenu", da kao Hercegovac, kistom, bojama i svojim viđenjem, zabilježim nešto iz tog obilja.

Prvo platno Borko Sorajić oslikao je još kao osnovac, 1969. godine, u Ljubinju. Dugo je bio jedini slikar-amater u gradu. Imao je više zajedničkih i tri samostalne izložbe - 1974, 1980. i 1997. godine. Tri su mu slike, kao jedinom Ljubinjcu, uvršćene na izložbu "Naiva Republike Srpske", koja je obišla cijelu našu Republiku. Ni ta, nijedna, nije bez kakvog kamenog detalja, samo sad, na najnovijim radovima, kamen zauzima centralno mjesto. Oko njega se vrti sazviježđe živog svijeta i uopšte života: bez obzira je li to Đurin klanac sa crvenom niti pređe na letvama, koju je čobanica zavezala da zaštiti stado od uroka ili smrekov žbun i vlati trave koje izbijaju iz pukotina krečnjačke gromade i slabašnom snagom streme onom najplavljem nebu, ili suvozidina u bespuću nagrizena zubom vremena... Neke motive donese u sjećanju, one druge - koji ga odmah inspirišu - na memorijskoj kartici digitalnog fotoaparata!

- Poslije posla na radnom mjestu i kod kuće u vinogradu, slikanje me, uviđam, nekako najbolje odmara, opušta... Milo bi mi bilo da poslije razgovora započetih prošlog ljeta, kad smo dobili podršku načelnika opštine, konačno ostvarimo ideju o slikarskoj koloniji u Ljubinju, koja bi okupljala slikare iz cijele BiH. Drago mi je i što nisam više jedini slikar-amater u gradu; time se sad bave i mlađi: Branko Baja Turanjanin, Miladin Lučić, Vladenka Pižula i Milan Krulj... Izložbe su, nažalost, još rijetke, mada, ponavljam, samo u kamenu motiva ima na pretek, a ne u onom što ga okružuje. Ili ako hoćete drugačije - u našim životima koje kamen okružuje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.