Zalud škola i nada

LjUBINjE - Prema evidenciji Biroa za zapošljavanje u Ljubinju zaposlenje aktivno traži 546 lica, dok 32 ostvaruju druga prava iz radnog odnosa - pravo na penziju i pravo na zdravstveno osiguranje.

Naoko, ne bi to bio dramatičan broj, da s druge strane ponuda posla nije zabrinjavajuće mala. I da se ova socijalna drama ne odigrava u opštini koja se prije rata, sa više od 1.300 ljudi s radnim knjižicama, nije ponosila "slovenačkim procentom zaposlenosti" stanovništva i bila isticana kao dobar primjer na cijelom bh. prostoru. U ratu i poratnom periodu nosioci privrednog razvoja, poput metaloprerađivačke industrije "Soko" i "Poljoprometa" bukvalno su krahirali, pa u "Sokolovim" halama, gdje je nekad radilo više od 450 radnika, danas posluje jedva pedesetak, a ni oni ne uplaćuju doprinose na plate! Glavnina zaposlenih u privredi sada je u privatnim preduzećima vezanim za peradarstvo, ali njima je, očigledno, broj od stotinjak radnika sasvim dovoljan i ne planiraju ga znatnije povećavati. Ni drugi, u kraju sa ukupno 850 zaposlenih, ne šalju drukčije signale.

Nezaposlenost u gradu pod Radovinjom, tema je koju izbjegavaju svi kad mogu, oni što su o njoj prinuđeni da govore čine to sa vidnom nelagodom. Nije čudo što je to tako, smatra Slavoljub Mihić, službenik za informacije u opštini Ljubinje, "jer ovo je ljubinjsko pitanje svih pitanja, a niko nema snage da ga razriješi, pa ni znatnije ublaži".

- Mladi nam odlaze iz opštine, nadniče za 30 maraka na plantažama po Popovom polju, rade kao pomoćni građevinski radnici po Herceg Novom i drugim crnogorskim mjestima. Bar 150 ih je takvih... Njihovi visokoobrazovani vršnjaci, nakon studija, teže i većinom ostaju u Novom Sadu i Beogradu.

Jedan od njih je, saznajemo od Čedomira Ćuka, načelnika opštinskog odjeljenja za privredu i finansije, i ljubinjski stipendista - veterinar Bojan Toholj. Ostao je, i radi kao asistent na novosadskom Veterinarskom fakultetu, "iako nam je bio nasušno potreban".

- Odlijevaju nam se tako - veli Ćuk - "zlatne glave" i "zlatne ruke" (dobri majstori), ali to je već opšte mjesto iz današnjeg života manjih gradova u Republici Srpskoj.

Ni stimulacije iz opštinskog budžeta, od 1.000 do 3.000 maraka za pokretanje radnje ili preduzeća, kao ni modeli podrške Republičkog zavoda za zapošljavanje, ne popravljaju vidnije oporu sliku beznađa. Lani je otvoreno desetak radnji - suviše malo da se najveći problem ublaži.

Senka Rogan (38), sa svjedočanstvom mašinskog tehničara samo je jedno od takvih lica. Osjeća se, kaže, uz samoironičan osmijeh - izdano! Zalud se školovala, zalud nadala u budućnost ljubinjske metaloprerađivačke industrije, u to da će nekadašnja visoka zaposlenost biti još viša - i da će u njoj naći radno mjesto, pa od svega - ništa. Za 18 godina, koliko se uredno javlja na biro, niko je ničim nije ponudio. U međuvremenu se udala za policajca Milu, rodila dvoje djece. Sadi papriku u Popovom polju i s mužem podiže manji voćnjak u Dabarskom polju.

 - Više se i ne nadam zaposlenju. Snalazim se, kao i dobar dio moje generacije, na svoj način... A što je najgore, ne vidim nikog ko bi ovako teško stanje s nezaposlenošću mogao popraviti - zaključuje Senka.

Gimnazijalci najduže čekaju

- Među evidentiranim na birou, mladih nema više od dvije stotine, no njima je vjerovatno najteže zbog premale ponude posla, a nema ni najava masovnijeg zapošljavanja - kaže Milenka Krunić, organizator poslova za privremeno nezaposlene, napominjući da ih je sedamdesetak bilo na nedavnom Sajmu za zapošljavanje u Trebinju, ali i "da ih je samo dvoje-troje sklopilo neke ugovore". Na ljubinjskom birou, usput, trenutno nemaju nikakvih programa za zapošljavanje i samozapošljavanje. Krunićeva dodaje da na posao najduže čekaju gimnazijalci i uopšte lica sa srednjom stručnom spremom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.