Društvo
Vladimir Tadić, fotograf, za „Glas“: Fotografija vas nauči da gledate
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Vladimir Tadić
Kada fotografišete, počnete pažljivije gledati svjetlo, prostor, detalje, ljude. Fotografija vas natjera da usporite čak i kada putujete veoma brzo.
Kaže to za „Glas Srpske“ višestruko nagrađivani fotograf Vladimir Tadić čija je fotografija divljih konja sa Glamočkog polja nedavno proglašena najboljom u evropskoj regiji na 17. „Greenstorm Photography“ festivalu.
Za Tadića fotografija nije samo profesija, već način života i filozofija. Kako sam često ističe, ako uopšte postoji magija za uspjeh u onome što radite — to je beskompromisna posvećenost.
Njegovi radovi su do sada prikazani na izložbama u preko 30 zemalja širom svijeta, a kroz svoju zvaničnu veb-stranicu Svjetlopis i izuzetno popularan istoimeni Instagram profil, Vladimir je kreirao digitalni prozor u najskrivenije i najljepše kutke Balkana i svijeta.
Tadić se nedavno vratio sa više od mjesec dana dugog putovanja tokom kojeg je, pored Mongolije, gdje mu je uručeno priznanje, obišao Kinu, Indoneziju i Maleziju.
Dodjela nagrade je kaže, bio jedan od onih trenutaka kada čovjek na kratko zastane i shvati koliko daleko fotografija može otići.
- Ja sam fizički bio u Mongoliji, ali je fotografija koja me tamo dovela nastala na Glamočkom polju. Bilo mi je posebno značajno što je priča sa naših prostora stigla tako daleko i bila prepoznata među fotografijama iz cijelog svijeta. Sama ceremonija mi je bila važna, ali možda još više činjenica da sam tamo upoznao ljude iz različitih krajeva svijeta koji kroz fotografiju pričaju o prirodi i njenom očuvanju. To je za mene mnogo više od nagrade – kaže Tadić.
Fotografija može otputovati mnogo dalje nego čovjek
GLAS SRPSKE: Kada fotografija iz malog Čelinca stigne pred žiri na drugom kraju svijeta i bude izabrana među najboljima, šta Vam prvo padne na pamet?
TADIĆ: Da ne postoje granice... Svijet je globalno selo. Na nama je da radimo najbolje što umijemo a Bog daje uspjeh. Ja sam svjedok da fotografija može otputovati mnogo dalje nego čovjek.
GLAS SRPSKE: Na konkurs je pristiglo 14.500 radova iz 177 zemalja. Jeste li očekivali da baš Vaša fotografija bude nagrađena?
TADIĆ: Iskreno, nisam. Kada pošaljete fotografiju na takav konkurs nadate se da će je neko primijetiti, ali ne razmišljate o tome da će završiti na prvom mjestu. Takođe nisam znao da će nas pozvati na ceremoniju dodjele što je rijetkost kod fotografskih konkursa. Fotografija je nastala na druženju putopisaca koje je organizovao Robert Dacešin a na turu nas je poveo Marin Mamuza iz Livna. Ono što me privuklo bio je trenutak u kojem se nekoliko životinja našlo u prostoru koji je izgledao gotovo nestvarno. Fotografisao sam da vidim koje su to životinje i tako je nastala ta fotografija.
GLAS SRPSKE: U Mongoliju ste otišli zbog nagrade, ali ste se vratili sa mnogo fotografija iz četiri zemlje
TADIĆ: U Mongoliju sam otišao zbog nagrade, ali sam vrlo brzo prestao razmišljati o nagradi i počeo da putujem kao fotograf. Tražio sam prostor, svjetlo, životinje, ljude, onu vrstu prizora koju ne možete pronaći kod kuće. Sa kolegom fotografom iz Brazila, takođe dobitnikom nagrade, sam se uputio na turu u pustinju Gobi.
Mongolija me je najviše privukla prirodom i osjećajem ogromnog prostora. Kina i Malezija su mi bile potpuno drugačije iskustvo, prije svega zbog gradova, arhitekture, energije i ogromnog broja ljudi. Indonezija mi je ponudila snažan spoj prirode, kulture i svakodnevnog života ljudi. Zanimljivo je da sam u četiri zemlje zapravo tražio istu stvar: nešto autentično, nešto što ima priču. U Mongoliji me je najviše iznenadila veličina prostora. U jednom trenutku našli smo se u sred pustinje a okolo nema ničega kao u sred pješčanog okeana. Kada se nađete takvom okruženju shvatite da ne možete potpuno prenijeti ono što vidite svojim očima.
Tamo je priroda još uvijek dominantna, njihove životinje su praktično polu divlje i ljudi se sele za njima. Bio sam spriječen da obilazim prirodu Kine i Malezije zbog vremenskih uslova pa sam bio prepušten gradovima. Poredeći ih sa našim, ogromna je razlika. U Kini je sve megalitno a u Maleziji je velika šarolikost ljudi. Indonezija mi je možda bila i najveće iznenađenje. Tu sam ponovo pronašao ono što najviše volim da fotografišem, prirodu, ali u potpuno drugačijem okruženju. Vulkan, džungla, voda, ljudi, sela, kultura... Sve je veoma intenzivno. Ima mnogo boja i života, ali istovremeno i mnogo prostora za mirnije fotografije. Kao fotografu prirode, bilo mi je posebno zanimljivo da svoj način gledanja prenesem u potpuno novi krajolik.
Fotoaparat omogućio da ne budem samo turista
GLAS SRPSKE: Kada ste toliko dugo van kuće, da li fotoaparat postane teret ili najbolji saputnik?
TADIĆ: U početku mislite da je teret. Poslije shvatite da je upravo ono zbog čega ste ponijeli pola ranca. Fotoaparat mi je omogućio da ne budem samo turista.
GLAS SRPSKE: Koliko ste fotografija donijeli sa putovanja? Ima li već neka za koju znate da će Vam ostati posebno draga?
TADIĆ: Teško je dati tačan broj jer fotografija nastaje mnogo više nego ih na kraju proberem. Ali materijala ima dovoljno za dugo selektovanje i obradu.
Već sada imam nekoliko fotografija koje su mi posebno drage, ali ne bih još rekao da znam koja će biti najvažnija. Nekada fotografija za koju mislite da je samo dobra nakon nekoliko mjeseci dobije potpuno drugo značenje.
GLAS SRPSKE: Da li ste tokom ovog putovanja napravili fotografiju za koju već sada mislite da bi mogla biti jedna od najznačajnijih u Vašem radu?
TADIĆ: Imam nekoliko kandidata, ali naučio sam da ne donosim takve zaključke odmah. Kada napravite fotografiju koja vam se mnogo dopada, lako je pomisliti da je to „ta“ fotografija. Tek vrijeme pokaže koliko ona zaista vrijedi. Neke fotografije dobiju nagrade, neke ljudi zavole, a neke ostanu važne samo vama. I sve tri kategorije imaju svoju vrijednost.
GLAS SRPSKE: Jeste li više fotografisali ono što ste planirali ili ste najbolje kadrove pronalazili slučajno?
TADIĆ: Bilo je i jednog i drugog. Na ovakvom putovanju morate imati plan, ali morate ostaviti dovoljno prostora za iznenađenje. Prilika nam često kaže kad da fotografišemo. Fotografija često pronađe nas, samo je pitanje da li smo spremni.
GLAS SRPSKE: Jeste li imali trenutak kada ste pomislili: „Ovo ne mogu da fotografišem, ovo moram samo da gledam“?
TADIĆ: Iako je bilo sve zanimljivo i novo, za mene, znao sam prvo da samo ''blenem'' pa da onda fotografišem kada me utisak od tog prizora popusti. Nekada fotografisanjem znamo da pokvarimo određen utisak i doživljaj, sa tim se vjerovatno većina ljudi susrela.
GLAS SRPSKE: Najveća razlika između fotografisanja u Aziji i prirode Srpske i BiH?
TADIĆ: U Aziji sam često fotografisao ono što se dešava, dok kod kuće mnogo češće čekam da se nešto dogodi. Na našim prostorima mogu da biram sporiji ritam, da čekam maglu, snijeg, određeno svjetlo, životinje... U Aziji i uopšteno na putu imamo određena ograničenja. Ali princip je isti: moraš biti spreman kada se pojavi pravi trenutak.
GLAS SRPSKE: Da li Vas je putovanje promijenilo kao fotografa?
TADIĆ: Sigurno jeste. Svako putovanje promijeni čovjeka. Nova iskustva su dragocjena za mene. Kada vidite toliko različitih prostora, počnete bolje razumijevati vrijednost onoga što imate kod kuće. Često nam nešto postane zanimljivo tek kada vidimo koliko je drugačije negdje drugo. Mislim da sada još više cijenim naše planine, rijeke, šume i ruralne krajeve. I možda ih upravo zato želim fotografisati još više i bolje.
GLAS SRPSKE: Da li ste poslije putovanja otkrili nešto novo kod kuće?
TADIĆ: Jesam. I to nije bilo nešto što ranije nisam vidio, nego nešto što ranije nisam dovoljno gledao. Kada se vratite, počnete posmatrati poznate predjele kao da ste ih prvi put vidjeli. Fotografija upravo to radi. Ona nas uči da obratimo pažnju na ono pored čega svakodnevno prolazimo.
GLAS SRPSKE: Šta biste voljeli da ljudi vide kroz Vaše fotografije Dalekog istoka?
TADIĆ: Ne samo egzotiku. Volio bih da vide razlike između tih prostora, ali i ono što nam je zajedničko. Kada fotografišete različite krajeve svijeta, shvatite da ljudi možda žive potpuno različito, ali da postoje i sličnosti.
GLAS SRPSKE: Šta je bilo najteže na ovako dugom putovanju?
TADIĆ: Stalno prilagođavanje rasporedu. Ukupno devet letova, mnogo smještaja, drugih vrsta transporta, različita klima, hrane... Svakoj od te četiri zemlje se treba prilagoditi jer svaka ima nešto posebno, to naravno treba izučiti prije samog dolaska. Znao sam da pogubim nit u mislima ali je sve prošlo, rekao bih, u najboljem redu.
GLAS SRPSKE: Da morate ponovo birati samo jednu od četiri zemlje?
TADIĆ: Indonezija. Toliko ima zanimljivih prirodnih motiva poput vulkana i vodopada koje zaista uživam da fotografišem.
GLAS SRPSKE: Kada ste se vratili kući, šta ste prvo pogledali kroz objektiv?
TADIĆ: Iskoristio sam priliku i otišao na planinu Konjuh, jednu od rijetkih lokacija kod nas koju ranije nisam obilazio.
Svako priznanje ima svoju priču
GLAS SRPSKE: Od brojnih priznanja koja ste osvojili, koje Vam je lično najdraže?
TADIĆ: Teško je izdvojiti samo jedno jer svako priznanje ima svoju priču.
Ali posebno mi je drago ovo posljednje u Mongoliji. Fotografija divljih konja sa Glamočkog polja me je odvela na drugi kraj svijeta. Takve priče nagradi daju dodatnu vrijednost.
GLAS SRPSKE: Koliko je važna nagrada, a koliko to da fotografija ostane zabilježena i da je ljudi vide?
TADIĆ: Nagrade su važne jer predstavljaju potvrdu i otvaraju vrata. Ali nisu krajnji cilj. Mnogo mi je važnije da fotografija ostane. Ako kroz nju neko poželi da posjeti određeni kraj, da bolje razumije prirodu ili da shvati da nešto vrijedi sačuvati, onda je fotografija uradila ono što treba.
GLAS SRPSKE: Da li su Vam međunarodna priznanja promijenila odnos prema radu?
TADIĆ: Porasla su očekivanja a samim tim i pritisak a meni je isto teško uraditi vrhunsku fotografiju kao i ranije dok drugi misle da one već dolaze lagano same od sebe. Danas sam stroži prema svojim fotografijama nego ranije. Nagrada potvrdi da nešto funkcioniše pred određenim žirijem, ali ne znači da je vaš sljedeći rad automatski dobar.
Vrhunska fotografija ima nešto što vas zaustavi
GLAS SRPSKE: Kada ste shvatili da fotografija za Vas nije samo hobi?
TADIĆ: Postepeno. Nije postojao jedan trenutak kada sam odlučio da je fotografija moj život. U početku sam jednostavno želio da zabilježim ono što vidim. Onda sam počeo sve više vremena provoditi na terenu, učiti, izlagati, učestvovati na konkursima i upoznavati ljude iz svijeta fotografije. U jednom trenutku shvatite da više ne možete reći da je to samo hobi.
GLAS SRPSKE: Zašto ste baš u prirodi pronašli svoj fotografski izraz?
TADIĆ: Zaljubljenik sam u prirodna prostranstva, mir i kretanje našim krajevima pa je njihovo bilježenje postalo jedinstven spoj lijepog ali i korisnog. Kroz fotografiju prirode mogu istovremeno govoriti o ljepoti, ali i o potrebi da tu ljepotu sačuvamo.
GLAS SRPSKE: Šta razlikuje dobru i vrhunsku fotografiju?
TADIĆ: Jedan detalj može da odluči da li je fotografija prosječna ili izuzetna. Tehnički dobra fotografija danas više nije dovoljna. Tehnologija je svima dostupna i pravi idealne fotogafije. Idealno je dosadno jer isključuje nepredvidivost koju unosi čovjek. Vrhunska fotografija ima nešto što vas zaustavi, to može biti emocija, trenutak, svjetlo, priča, misao...
GLAS SRPSKE: Kako se Vaš odnos prema fotografiji mijenjao tokom godina?
TADIĆ: Kako čovjek uči i stvara stalno postiže određen uspjeh i penje stepenicu koju je sve teže ponoviti ili nadmašiti. U početku sam se više radovao fotografiji a danas mnogo više promišljam o tome šta želim da gledalac osjeti ili shvati.
GLAS SRPSKE: Da li ste zahvaljujući fotografiji počeli drugačije da gledate predjele pored kojih ste ranije samo prolazili?
TADIĆ: Apsolutno. Fotografija vas nauči da gledate. Ranije prođete pored nekog mjesta i vidite planinu. Danas vidim kako pada svjetlo, gdje da se postavim i u kojem trenutku, gdje će se pojaviti magla, šta se nalazi u prvom planu a šta u pozadini...
Fotografija mi je promijenila način gledanja svijeta.
GLAS SRPSKE: Kada fotografišete prirodu, šta tražite: kadar, priču, emociju ili nešto što se ne može objasniti?
TADIĆ: Vjerovatno kombinaciju svega toga.
Dobar kadar privuče pogled, ali priča je ono zbog čega fotografija ostane u pamćenju.
GLAS SRPSKE: Koliko je za dobru fotografiju prirode važno poznavati samu prirodu?
TADIĆ: Veoma mnogo. Fotografija prirode nije samo stajanje sa fotoaparatom na lijepom mjestu. Morate znati gde izlazi, a gdje zalazi sunce, vremenske uslove, kakav je teren i kuda se bezbjedno možete kretati.
Tehničko znanje vam omogućava da napravite fotografiju, ali poznavanje prirode vam pomaže da uopšte budete na pravom mjestu u pravo vrijeme.
GLAS SRPSKE: Koliko puta ste se vraćali na isto mjesto da biste dobili zamišljeni kadar?
TADIĆ: Nekada mnogo puta. I to je potpuno normalno. Neke fotografije zahtijevaju godine. Čekate određenu kombinaciju godišnjeg doba, vremena, svjetla i atmosfere. Fotografija prirode je često više pitanje strpljenja nego tehnike.
Najteže pronaći pravi trenutak
GLAS SRPSKE: Šta je teže, pronaći dobar motiv ili čekati pravi trenutak?
TADIĆ: Pronaći motiv je lakše. Pravi trenutak je mnogo teži. Dobar motiv može biti ispred vas svaki dan. Ali ono zbog čega fotografija postane posebna možda se pojavi samo nekoliko sekundi.
GLAS SRPSKE: Koliko oprema određuje kvalitet fotografije, a koliko oko fotografa?
TADIĆ: Oprema pomaže, ali ne fotografiše sama. Dobra oprema vam daje više mogućnosti, posebno u zahtjevnim uslovima, ali ne može nadoknaditi nedostatak ideje, osjećaja za kadar i trenutak. Dobar fotograf može napraviti odličnu fotografiju i jednostavnom opremom.
GLAS SRPSKE: Kao mašinski inženjer, da li ste fotografiji pristupali analitički ili intuitivno?
TADIĆ: I jedno i drugo. Inženjersko obrazovanje mi je pomoglo da razumijem tehničku stranu fotografije i da rješavam probleme. Ali kada ste na terenu, posebno u prirodi, ne možete sve izračunati. Morate imati znanje, ali onda morate vjerovati i osjećaju. Najbolje fotografije često nastanu kada se analitika i intuicija susretnu.
GLAS SRPSKE: Da li unaprijed zamislite fotografiju ili volite da Vas teren iznenadi?
TADIĆ: Volim da imam ideju, ali još više volim kada me teren iznenadi. Ako unaprijed zamislim fotografiju, tražim uslove koji će mi pomoći da je ostvarim. Ali uvijek ostavljam prostor za nešto što nisam planirao.
GLAS SRPSKE: Postoji li fotografija koju još niste napravili, a znate da je jednog dana želite napraviti?
TADIĆ: Ima ih mnogo. Mislim da je to i dobro. Kada biste napravili sve fotografije koje želite, vjerovatno biste prestali tražiti. Volio bih da nastavim istraživati naše krajeve, posebno mjesta koja nisu dovoljno fotografisana i predstavljena. A onda i dalje putovati i kroz fotografiju povezivati naš prostor sa ostatkom svijeta. Jer na kraju, fotografija za mene nije samo pitanje gdje ste bili. Važnije je šta ste donijeli i podijelili sa drugima.
Bobijaško oko
GLAS SRPSKE: Kada biste mogli izabrati samo jednu fotografiju koja predstavlja Vladimira Tadića, koja bi to bila?
TADIĆ: Ako jedna fotografija treba da predstavlja mene, onda želim da bude ona koja govori o prostoru iz kojeg dolazim i o potrebi da ga sačuvamo. Pošto sam ja sa Grmeča neka to bude jedna od fotografija Bobijaškog oka.
Ko je Vladimir Tadić?
Vladimir Tadić je diplomirani mašinski inženjer porijeklom iz Sanskog Mosta, sa trenutnom adresom i stvaralačkom bazom u Čelincu. Tadić je i strastveni planinar .
Kroz svoj rad, on ne bilježi samo prirodu, već je promoviše na globalnom nivou, pozicionirajući se kao jedan od najvažnijih ambasadora prirodnog blaga naših prostora.
Tadićeve fotografije redovno osvajaju žirije najprestižnijih svjetskih takmičenja:
- Njegove fotografije su čak četiri puta birane za zvanični kalendar Svjetske meteorološke organizacije (WMO), pri čemu je njegova fascinantna fotografija Romanije obišla planetu.
- Na jednom od najvećih fotografskih takmičenja na svijetu (Hamdan International Photography Award), Tadić je osvojio prvo mjesto u kategoriji "Sport" za specifičan i dinamičan kadar snimljen u Banjaluci. Prije toga, pažnju svjetske javnosti privukao je i nagrađenim pejzažom sela Medna kod Mrkonjić Grada.
- Njegove impresivne fotografije obezbijedile su mu prostor i priznanja unutar globalne platforme čuvenog magazina National Geographic.
Zanimljivosti
Prve fotografije napravio mobilnim telefonom
Svoje prve nagrađivane fotografije napravio je — običnim mobilnim telefonom. Tek nakon što su ti početni radovi počeli da osvajaju lokalne konkurse i kada su ih primijetili urednici veb-sajta National Geographic-a, Vladimir je odlučio da kupi svoj prvi profesionalni foto-aparat.
Promocija tradicije
Kada je u novembru 2025. godine izašao na grandioznu scenu u Dubaiju da primi jednu od najprestižnijih svjetskih nagrada, Vladimir je pažnju svijeta privukao i svojim izgledom. Na svečanoj ceremoniji je nosio košulju sa Zmijanjskim vezom, koju su ručno izradile članice Humanitarnog udruženja žena „Duga“.
Globalni domet i nevjerovatna priča sa Kalemegdana
Nevjerovatna priča sa Kalemegdana
Široj regionalnoj javnosti Vladimir je poznat i po jednoj filmskoj priči. Tokom posjete Beogradu, na Kalemegdanu je iz daljine sasvim slučajno uhvatio trenutak prosidbe djevojke. Pošto nije mogao odmah da im priđe, objavio je fotografiju na "Fejsbuku" u nadi da će ih pronaći. Objava je postala viralni hit, u potragu su se uključili skoro svi mediji u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, i par je na kraju uspješno pronađen.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
