Vladan Bartula: Društvo koje sluša mudre ima budućnost

Dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Vladan Bartula u razgovoru za „Glas Srpske“ govori o razvoju fakulteta, ulozi intelektualaca u javnom životu, kao i o kulturnom nasljeđu, identitetu i savremenim društvenim izazovima.

GLAS: Kako biste u cjelini ocijenili stanje, razvoj i perspektive Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu?

BARTULA: To je danas stabilna, respektabilna i prepoznatljiva akademska ustanova koja već decenijama daje značajan doprinos humanističkim, društvenim i prirodnim naukama u Republici Srpskoj i regionu. Imamo kvalitetan nastavni kadar, uključen u međunarodne projekte i naučne aktivnosti, što direktno utiče na kvalitet obrazovanja koje dobijaju studenti. Interesovanje za studije je stabilno, a posebno su traženi jezici, psihologija, pedagogija, novinarstvo i srodne discipline koje studentima nude široku primjenljivost znanja. Posebnu pažnju posvećujemo modernizaciji nastave, jačanju naučnoistraživačkog rada i međunarodnoj saradnji. Fakultet je nastao u veoma teškim okolnostima, ali je izrastao u instituciju koja se razvija i prati savremene akademske trendove. Naš cilj je da taj kvalitet ne samo očuvamo, već i dodatno unaprijedimo.

Pitanje položaja intelektualaca u javnom životu nije specifično samo za Republiku Srpsku, to je fenomen prisutan širom regiona, pa i dalje. Glas ovdašnjih istaknutih intelektualaca ipak je prisutan, možda ne uvijek onoliko snažan i vidljiv koliko bi trebalo da bude ili koliko bi neki voljeli. Intelektualci, po svom pozivu, ne govore glasno, nego argumentovano. Ne nastupaju radi publiciteta, nego radi principa. Zbog toga njihov glas ponekad nije dominantan u javnom prostoru, koji je danas, više nego ikada, obilježen medijskom bukom, površnošću i kratkoročnim efektima. To, međutim, ne znači da je taj glas manje važan. Naprotiv. Društvo koje sluša svoje obrazovane i pametne ljude ima veću šansu da donosi dobre odluke i da gradi stabilnu budućnost.

Kaže ovo u intervjuu za "Glas Srpske" dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu Vladan Bartula, navodeći da je razumljivo da u javnom prostoru ponekad dominiraju oni koji imaju više "hrabrosti" nego znanja ili više samopouzdanja nego odgovornosti.

To je izazov današnjeg vremena, ali i podsjećanje svima nama iz akademske zajednice da moramo biti prisutniji, da moramo više govoriti, pisati, učestvovati u javnim raspravama i preuzeti veću odgovornost za kulturu javnog dijaloga. Prema mom mišljenju, riječ istaknutih intelektualaca jeste važna, ali treba da bude još snažnije podržana. Društvo u kojem se čuju mudri, stručni i odgovorni glasovi to je društvo koje ima zdravu perspektivu. Ima tu još jedna važna stvar: intelektualce napadaju zašto što ćute. To nije istina. Mnogo govore svojim knjigama, tekstovima, radovima, esejima, ali je pravo pitanje ko čita, da li danas ima pravih čitalaca i slušalaca u ovoj opštoj buci i tehnokratiji - istakao je Bartula.

U nastavku ovog razgovora Bartula je govorio i o intelektualnim veličinama koje su, silom prilika, bile primorane da napuste BiH, kako gleda na današnje Sarajevo, grad u kojem je rođen, te koliko je Srpska pravoslavna crkva bitna za očuvanje srpske kulturne baštine i identiteta na ovdašnjim prostorima, a pogotovo na onim u Federaciji BiH.

GLAS: Mnogi pisci iz Sarajeva i BiH poput Rajka Petrova Noga, Đorđa Sladoja, Duška Trifunovića, Mome Kapora, Pere Zupca napustili su BiH i otišli u Srbiju, u Beograd ili Novi Sad. Kako to komentarišete?

BARTULA: Najtačnije odgovore na ova pitanja naći ćete u njihovim knjigama i u njihovoj poeziji koja upravo govori o ovome, ali i o nostalgiji koja je pjesnike vukla i vuče ka rodnom kraju.

GLAS: Vrlo zanimljiva je priča o književniku Momi Kaporu, Sarajevu i njegovoj majci. 

BARTULA: Priča o Momu Kaporu i njegovoj majci zaista je jedna od najpotresnijih, ali i najdubljih u našoj književnoj istoriji. Ona otkriva koliko su žrtvovanje, ljubav i sjećanje prisutni u životu jednog pisca, jednog grada, jednog naroda, čak i onda kada ih on nije mogao lično pamtiti.
Momo Kapor je kao dijete preživio bombardovanje Sarajeva 6. aprila 1941. U tom strašnom haosu njegova majka Bojana Kapor poginula je dok je pokušavala da ga zaštiti. Kako je Kapor kasnije pričao, ona ga je u tom trenutku držala u naručju. 

Taj čin, istovremeno tragičan i uzvišen, odredio je čitav njegov život. Kako kaže Matija Bećković, Momo Kapor je dvaput rođen: jednom na porođaju majke, a drugi put kada mu je spasila život, zaštitivši ga svojim tijelom od granata i rušenja zidova.

Momo o majci nije imao svoja sjećanja, ali je čitav život nosio njenu prisutnost kao duboku, intimnu nit svog identiteta. Govorio je da ga je ta nevidljiva veza pratila u svemu: u osjećaju nježnosti koji je prema ljudima imao, u njegovoj sentimentalnosti, u potrebi da bilježi ljepotu običnih momenata. Čak je u svojim slikama i romanima često postojao taj ton tihe, nenametljive melanholije, kao da je u svemu tražio ono izgubljeno, davno, a važno. U jednom svom zapisu Kapor je rekao da svoju majku pamti kroz tuđu ljubav. Drugi su mu pričali ko je bila, kako je izgledala, kako je živjela. On je od tih fragmenata napravio svoj unutrašnji portret, jedan od najtananijih u našoj kulturi. 
Priča o Momu Kaporu i njegovoj majci nije samo porodična tragedija; ona je i podsjećanje na to koliko su ljubav i žrtva snažne, čak i onda kada ih život prekine. I možda upravo zato njegove knjige i danas zrače jednom mekoćom, kao da je u svaku od njih ugradio dio te velike, tihe ljubavi koju je, iako nije pamtio, nosio cijelog života.

GLAS: Rođeni ste u Sarajevu. Šta Vas najviše veže za ovaj grad i kako se osjećate kada prošetate svojim rodnim gradom?

BARTULA: Za mene je Sarajevo mnogo više od mjesta rođenja, to je grad u kojem sam napravio svoje prve korake, upoznao svijet, školu, knjige, drugare, ostvario prijateljstva i sve ono što čovjeka trajno oblikuje. Napustio sam ga u okolnostima koje niko ne bi poželio, ali ono što me i danas najdublje veže za Sarajevo jesu ta rana iskustva koja nose i ljepotu i težinu, ali i snažnu nit pripadanja. 

Mislim da svi ljudi na svijetu nose posebnu ljubav i specifično, arhetipsko sjećanje na mjesto rođenja, djetinjstva i odrastanja. Međutim, mjesto mog odrastanja nije samo Sarajevo, nego i Istočno Sarajevo, rodna sela mojih roditelja, kao i Solun i Grčka u širem smislu. 
Kada danas prođem svojim rodnim gradom, osjećam čitav spektar emocija. Sa jedne strane tu je neizbježna doza nostalgije, sjećanja na mjesta koja su obilježila moje djetinjstvo i mladost. Sa druge strane tu je i ponos što taj grad, uprkos svim iskušenjima kroz koja je prošao, i dalje živi, raste i ostaje kulturni centar ovog prostora, uz sjećanje na sve istorijske nedaće, tuge i nesporazume koje je preživljavao od srednjeg vijeka do danas i koji su utkani u njegovu istoriju.

Iako već dugo živim u Palama, svega dvadesetak kilometara dalje, veza sa Sarajevom nije nikada prekinuta. To je grad koji je duboko u meni i čiji duh nosim u svom biću, radu i životu. Za mene je to uvijek bio i ostao grad najznačajnijih duhovnih i kulturnih spomenika, grad interkulturne tradicije, grad koji se pamti, koji oblikuje čovjeka i grad koji, bez obzira na sve, ostaje dio ličnog identiteta.

GLAS: Da li su se Srbi olako odrekli onoga što čini njihov identitet u Sarajevu, jer u Staru pravoslavnu crkvu na Baščaršiji, Sabornu crkvu, Preobraženjsku crkvu na Pofalićima dolaze samo za pravoslavne praznike?

BARTULA: Pitanje identiteta Srba u Sarajevu je složeno i istorijski, i emocionalno, i kulturološki. Ne bih rekao da su se Srbi olako odrekli onoga što ih čini njihovim, jer suštinske veze sa tradicijom, vjerom i kulturom nisu nešto što se lako napušta, niti se čovjek toga može tek tako odreći. To je i arhetipsko određenje, na koje ne možemo u potpunosti uticati. Ono što se jeste promijenilo su okolnosti u kojima ljudi žive, a okolnosti uvijek snažno utiču na vidljivost i intenzitet društvenih i kulturnih praksi.

Kada posmatramo posjete Staroj pravoslavnoj crkvi, Sabornoj crkvi ili drugim hramovima u Sarajevu, vidimo da se vjernici i dalje okupljaju, naročito za velike praznike, na tim mjestima. To je važan znak da je nit duhovnosti, pripadnosti i pamćenja i dalje prisutna. Međutim, brojnost zajednice je danas drugačija nego prije nekoliko decenija i to neizbježno utiče na dinamiku života crkvene i kulturne zajednice.

Umjesto da govorimo o odustajanju, mislim da je korisnije govoriti o potrebi njegovanja veze sa svojim identitetom, bez obzira na to gdje ko živi. Srpska kultura u Sarajevu je duboko ukorijenjena i u istoriji grada i u istorijskoj vertikali naroda koji tu vijekovima živi. Svi mi treba da te veze održavamo: kroz kulturu, duhovnost, obrazovanje, sport, umjetnost, itd., kroz poštovanje i razumijevanje svih.

Vjerujem da identitet nije nešto što se može izgubiti preko noći. On se čuva onoliko koliko ga živimo i u porodicama, i u hramovima, i u kulturnim ustanovama, i u svakodnevnom životu. A svaki dolazak u crkvu, svaki praznik obilježen u zajednici, svaki korak u očuvanju tradicije, znak je da taj identitet i dalje živi, i da će živjeti onoliko koliko ga sami budemo čuvali i njegovali.

GLAS: Stara pravoslavna crkva je jedna od najstarijih svetinja srpskog naroda na ovim prostorima. I kao dekan Filozofskog fakulteta, čovjek koji je završio Bogoslovski fakultet i izuzetni intelektualac recite šta se o ovoj svetinji nikada ne smije izgubiti iz vida? 

BARTULA: Stara pravoslavna crkva na Baščaršiji jedna je od najstarijih i najznačajnijih svetinja srpskog naroda na ovim prostorima generalno; to je hram i svetinja velikog istorijskog, kulturnog i duhovnog potencijala i značenja u okviru ne samo srpskog, nego i cjelokupnog duhovnog i kulturnog nasljeđa Sarajeva, ali i zemlje. Postoji nešto što se o toj svetinji nikada ne smije izgubiti iz vida - ona je živo svjedočanstvo trajanja, ukorijenjenosti i doprinosa pravoslavne zajednice ovom gradu.
Prije svega ne smijemo zaboraviti njenu duhovnu vertikalu. Ovaj hram je vijekovima bio mjesto molitve, krštenja, blagoslova i utjehe. Čuvao je duhovni kontinuitet ljudi koji su tu živjeli, bez obzira na istorijske okolnosti. I danas on ostaje simbol i nepobitna činjenica da duhovnost ne poznaje granice vremena.

Dalje, Stara crkva je kulturno blago prvog reda. U njoj se nalaze ne samo svetinje, mošti i relikvije, nego i jedna od najznačajnijih muzejskih zbirki hrišćanskog Balkana. To je mjesto gdje se mogu vidjeti rukopisi, ikonostasi, knjige i predmeti koji svjedoče o bogatoj umjetničkoj i pismenoj tradiciji Srba u Sarajevu. To kulturno nasljeđe nije samo vjersko, ono je dio istorije i kulture ovog grada.
Takođe, ova svetinja nas podsjeća na ulogu pravoslavne zajednice u stvaranju multikulturnog Sarajeva. Vijekovima su u neposrednoj blizini živjele različite vjere i kulture: Pravoslavci, muslimani, katolici i Jevreji. Taj slojeviti život vidljiv je u samom tkivu grada, a Stara crkva je jedan od njegovih najjasnijih simbola.

Zato je najvažnije da se nikada ne zaboravi da ova svetinja nije samo arhitektonski objekat ili istorijski podsjetnik. Ona je mjesto identiteta, pamćenja i duhovne sabranosti, mjesto molitve za cijeli grad, mjesto koje nas uči da vrijednosti koje su trajale vijekovima moramo čuvati sa poštovanjem i odgovornošću. Ne zaboravimo da se svake nedjelje i praznika u ovom hramu prinosi sveta evharistija i uznosi episkopska i sveštenička molitva za cijeli grad i sve ljude koji žive u njemu. To je filosofija svetosavlja.

Ako budemo njegovali tu svijest da je Stara pravoslavna crkva amanet i blagoslov, onda će ona nastaviti da živi kao svetinja koja povezuje prošlost, sadašnjost i budućnost, svetinja koja je u nama i mi u njoj.

GLAS: Kako komentarišete činjenicu da Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Sarajevu još nije vraćena imovina?

BARTULA: Pitanje imovine Srpske pravoslavne crkve u Sarajevu nije samo pravno, nego i civilizacijsko i kulturno pitanje. Činjenica da ta imovina još nije vraćena jeste nešto što svakako izaziva brigu, ali i podsjeća na jednu važnu stvar: da svaka zajednica ima pravo na svoje nasljeđe, na svoju duhovnu i kulturnu baštinu. Možemo reći i da je to sramota svih onih koji o tome odlučuju, od međunarodne zajednice do domaćih aktera. Nije normalno uzeti nešto tuđe i prisvojiti ga, proglasiti svojim. To nije ni normalno, ni lijepo, ni kulturno, ni jasno. Ali, eto, dešava se i u 21. vijeku.
Kao univerzitetski profesor i kao neko ko duboko poštuje kulturu i istoriju svake zajednice, svojinu svakog čovjeka, vjerujem da je ključ u poštovanju principa. A princip je veoma jednostavan: ono što pripada nekome treba da mu bude vraćeno uz izvinjenje, a naročito ako nešto pripada vjerskim zajednicama, njima s posebnom pažnjom treba biti vraćeno, u skladu sa zakonima i evropskim standardima. Pa, vjerske zajednice čuvaju svetinju. Zar ćemo ići dotle da i to otimamo?

Riječ je o imovini koja nije samo materijalna. To je dio identiteta jednog naroda, dio pamćenja grada i dio kulturnog konteksta Sarajeva. Pravedno rješavanje ovih pitanja doprinosi i povjerenju među ljudima i stabilnosti odnosa unutar zajednica.
Vjerujem da bi potpuno i pravično rješavanje ovog procesa bilo u interesu svih, i grada, i vjerskih zajednica, i državnih institucija. To bi bio jasan korak ka afirmaciji pravne države, poštovanju ljudskih i vjerskih prava, ljepoti življenja, ali i očuvanju kulturno-istorijskog nasljeđa Sarajeva.
Kao neko ko dolazi iz akademske sredine mogu samo da izrazim nadu da će ova pitanja biti riješena u duhu pravičnosti, principijelnosti i obostranog poštovanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.