Vječna tama iz posavske noći

Prnjavor - Da život piše romane i da se nikad ne može znati šta donosi novo sutra, potvrdu smo pronašli u životnoj sudbini Savka Daničića iz Prnjavora.

Ovaj osamdesetčetvorogodišnjak, koga, kako kaže, zdravlje danas dobro služi, odrastao je u Šarincima, u porodici sa još tri brata i dvije sestre.

Kao dječak bio je omiljen u svom selu, završio je četiri razreda osnovne škole, što je u to vrijeme bio veliki uspjeh, jer se malo djece školovalo. Kada je, prema preporuci učiteljice, trebalo da nastavi školovanje u banjalučkoj Gimnaziji, počeo je Drugi svjetski rat. Savkov život krenuo je nekim drugim tokom. Sa samo 14 godina pridružio se partizanima. Iako najmlađi u četi, podučavao je ostale saborce da pišu i čitaju.

A onda je došao taj kobni 15. april 1945. godine. Ratište kod Odžaka, u Posavini. Noć, neugodna tišina, neizvjesnost, oprez, strah... Zajedno sa dvojicom saboraca Savko se kretao stazom prema uzvišenju na kojem su bila dva neprijateljska bunkera.

- Ubrzo su nas ustaše primijetile, zapucali su i počeli smo razmjenjivati vatru. Okrenuo sam se prema saborcima i baš tada eksplodirala je mina. Njih dvojica su poginula, a ja sam se, iako teško ranjen, uspio spustiti dvadesetak metara niže u zaklon, dok nije došla naša četa.

Te aprilske noći je još mnogo saboraca ranjeno. Savka su odnijeli u jednu sobu, u kojoj je bila bolničarka. Još je vidio i raspoznavao njenu plavu uniformu.

- Onda su mi oči zasuzile. Kada su me dovezli u bolnicu u Banjaluku, više nisam vidio svjetlost. Doktor Pavlović mi je rekao da sam zakasnio, da pomoći nema - prisjeća se s tugom u glasu Savko.

Rehabilitaciju je nastavio u Trapistima i Zemunu, u invalidskom domu, a potom se, potpuno slijep, vratio u rodne Šarince.

U selu u kojem je napravio prve korake pronašao je i svoju životnu saputnicu, prijateljicu iz djetinjstva Ljubicu, kojom se oženio 1953. godine. Stekli su tri kćerke Milku, Dušanku i Zoru.

- Živjelo se dobro, uvijek sam imao dobru penziju, jer je država pazila na invalide. Svake pete godine su nam davali i novi automobil - rekao je Savko.

Sa Ljubicom je proveo punih pet decenija lijepog, skladnog i srećnog zajedničkog života, a onda su ih 2003. godine njena bolest i smrt rastavili.

- Smrt supruge više me potresla nego činjenica da sam postao invalid - rekao je Savko.

Iako je, zbog gubitka vida, uskraćen za mnogo toga u životu, Savko se nikad nije predavao. Nije odustajao, radio je koliko su mu mogućnosti dozvoljavale. Snagu i podsticaj da istraje, razlog za zadovoljstvo i osmijeh na licu, daju mu kćerke, unučad i praunučad. Nikada ih nije vidio, ali nekim posebnim čulom zna kako izgledaju i osjeća koliko ga vole.

Harmonika

U Zemunu je Savko naučio da svira na harmonici i klaviru. Po povratku u Prnjavor svoje muzičko znanje prenio je na brojne svirače.

- U Gajevima sam zajedno sa mještanima, Ukrajincima i Poljacima, imao pravi mali orkestar. Znao sam da sviram neke ukrajinske pjesme, što je njima bilo čudno. Na harmonici sam dosta dugo na različitim zabavama svirao, ali poslije smrti supruge sam ostavio ovaj instrument i više ne sviram - rekao je Savko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.