Vedran Golijanin: Vaskrs je praznik vječnog života

Hristos nas jasno opominje da oni koji ne nahrane gladne, ne napoje žedne i ne obiđu bolesne neće ući u Carstvo nebesko. Praznik Vaskrsa je idealna prilika da se prisjetimo dobrih običaja svojih hrišćanskih predaka i da povedemo više računa jedni o drugima. Vaskrs je na prvom mjestu praznik vječnog života u koji nas je Hristos uveo svojim vaskrsenjem, dok je sve ostalo sekundarno, rekao je između ostalog u vaskršnjem intervjuu za "Glas Srpske" profesor Pravoslavnog bogoslovskog fakulteta "Sveti Vasilije Ostroški" dr Vedran Golijanin.

GLAS: Vaskrs je najveći hrišćanski praznik koji je veličanstven i poseban jer je njime smrt poražena, a život je pobijedio i vaskrsao. Vaskrs uvijek nosi poruke pobjede života nad smrću. Koje to po Vašoj ocjeni poruke Vaskrs nosi danas, kada možemo reći da su po mnogo čemu neizvjesna, rovita i smutna vremena?

GOLIJANIN: U vaskršnjem troparu naglašava se da Hristos "smrću smrt uništi". Trajna važnost Hristovog vaskrsenja, a tako i našeg praznika Vaskrsa, jeste upravo u tome: smrću Bogočovjeka na krstu poražena je smrt kao najstrašniji neprijatelj ljudskog roda i čitave tvorevine. Čak i da vremena nisu neizvjesna i smutna, čak i da čitavo čovječanstvo živi u blagostanju i izobilju, strahota smrti ostaje neumoljiva činjenica. O tome je na našem jeziku vjerovatno najljepše pisao Prepodobni Justin Popović u knjižici "Svetosavlje kao filosofija života", koju bi svaki Srbin trebalo da ima u svom domaćinstvu i da je redovno čita. Neprestano slušamo o progresu u ovoj ili onoj sferi života, npr. u ekonomiji, politici, ljudskim pravima, itd. Smrt, međutim, predstavlja apsolutno poništavanje svakog čisto ljudskog progresa. Jedini progres ili napredak čovječanstva bez Boga jeste napredak ka smrti. Vaskrsli Hristos mijenja tu tragičnu realnost naše smrtnosti. Progres ohristovljenog čovjeka predstavlja napredak ka vječnom životu s Bogom i u Bogu. Zbog toga se Vaskrs naziva najvećim hrišćanskim praznikom: cjelokupno hrišćanstvo počiva na vjeri u Bogočovjeka koji je stradao i ustao iz mrtvih, tako i nama, koji vjerujemo u njega, omogućivši da iz smrti pređemo u vječni život. Pošto je prevazilaženje smrtnosti konačno rješenje najvećeg i najstrašnijeg problema ljudskog postojanja, praznik Vaskrsa uvijek nosi istu i vječno aktuelnu poruku: na plaši se, ljudski rode, jer Hristos vaskrse! Ta je poruka hrišćanima u svim vremenima davala snagu da pretrpe do kraja, pa i onda kada su bili otvoreno progonjeni i ubijani zbog svoje vjere. Čak i danas, kada pravoslavni hrišćani trpe razne vrste diskriminacije u Ukrajini, na Bliskom istoku, na Kosovu i u nekim krajevima naše zemlje, nestvarna svjetlost vaskrslog Hrista predstavlja nadu i putokaz ka trijumfu vječnog života.

GLAS: Kako po Vašoj ocjeni pravoslavni vjernici ove godine dočekuju Vaskrs, sa više ili manje nade u neki prosperitetniji život nego ranijih godina, s obzirom na činjenicu da sve više naroda jedva sastavlja kraj s krajem?

GOLIJANIN: Društveni i ekonomski problemi postoje otkako postoji i čovjek. Naravno, to nije opravdanje za bilo koga od nas koji vjerujemo u Hrista. Ako pogledamo način života prvih hrišćana, uočićemo da su unutar Crkve sve društvene i uopšte statusne razlike bile poništene: iz iste čaše su se pričešćivali muškarci i žene, robovi i slobodni, bogati i siromašni, itd. Hristos nas jasno opominje da oni koji ne nahrane gladne, ne napoje žedne i ne obiđu bolesne neće ući u Carstvo nebesko. Zbog toga su hrišćani od početka smatrali da je osnovni element hrišćanskog identiteta pomaganje potrebitima. Neki su davali novčanu pomoć siromašnima, dok su se drugi tokom dvije velike kuge u drugom i trećem vijeku direktno izlagali bolesti tako što su brinuli ne samo o zaraženim hrišćanima već i o paganima. Postoje i svjedočanstva o hrišćanima koji su dobrovoljno postajali robovi da bi druge otkupili iz ropstva. Naš narod je tokom većeg dijela svoje istorije na isti način svjedočio vjeru u Hrista. Znamo da je postojao običaj da se jedan dio slavske trpeze obavezno odvoji za siromašne. Ukratko, za iskrenog hrišćanina je patnja siromašnih, potlačenih, sirotih i bolesnih - bez obzira na to koje vjere ili narodnosti oni bili - neprihvatljiva činjenica. Ako nas Hristos opominje da činimo dobro i da ne budemo hladnokrvni prema tuđem stradanju, onda je praznik Vaskrsa idealna prilika da se prisjetimo dobrih običaja svojih hrišćanskih predaka i da povedemo više računa jedni o drugima.

GLAS: Vaskrs je praznik koji se proslavlja odlaskom u crkvu na liturgijsku službu, ali isto tako je praznik koji se proslavlja u porodici. Koliko je ovaj praznik značajan za porodicu, kao osnovnu jedinicu društva?

GOLIJANIN: Svi hrišćanski praznici imaju crkveni karakter, a pošto je porodica Crkva u malom, oni tako dobijaju i porodični karakter. Tu nije riječ prosto o proslavi, već i o nečemu vaspitnom: hrišćanski identitet pojedinca formira se najprije u porodičnom okruženju, što znači da svi praznici, uključujući i Vaskrs, treba da budu okvir u kojem će djeca učiti o važnosti i smislu svoje vjere. To je danas, nažalost, problematično. Era bezbožničke ideologije katastrofalno je uticala na tradicionalne porodične vrijednosti, dok današnje besmisleno i usiljeno kopiranje zapadnih tzv. vrijednosti doprinosi razvijanju individualizma. Porodica u ovom procesu postaje samo društvena nužnost, potpuno gubeći ono što je čini "malom Crkvom". Tako smo došli do paradoksalne situacije u kojoj hrišćansko vaspitanje više ne ide od starijih ka djeci, već od djece ka njihovim starijim srodnicima i to prvenstveno zahvaljujući pravoslavnoj vjeronauci. Za Crkvu je danas jedan od najbitnijih aspekata unutrašnje misije ponovno oživljavanje tradicionalnih vrijednosti i tradicionalne porodice, a Bogu hvala na velikom broju mladih koji joj u tome pomažu.

GLAS: Vaskrs je praznik kada se sjećamo i naših upokojenih. Zašto je bitno očuvanje sjećanje na naše upokojene i koliko je to sjećanje bitno za život u cjelini?

GOLIJANIN: Vaskrs je na prvom mjestu praznik vječnog života u koji nas je Hristos uveo svojim vaskrsenjem, dok je sve ostalo sekundarno. Međutim, svaki čovjek je proizvod svog okruženja i ljudi s kojima ima živi odnos. Kada se jedna takva osoba upokoji, mi gubimo dio sebe i neizvjesno je da ćemo ostati emotivno ranjeni kroz čitav život. Vaskrsenje Hristovo je jedina istinska utjeha u takvim slučajevima: ako vjerujemo u Bogočovjeka, onda ćemo vjerovati i u to da smrt nije istinski kraj ljudskog bića, a ako vjerujemo u Bogočovjeka koji je ustao iz mrtvih - vjerovaćemo i u to da ćemo se jednog dana ponovo sresti sa svojim voljenima koji trenutno nisu s nama. Iako Vaskrs nije osmišljen kao praznik koji bi, poput zadušnica, bio fokusiran na pokojnike, možemo da razumijemo zbog čega ljudi u radost vaskrsenja ugrađuju i nešto lično, naročito ako se to odnosi na osobe s kojima smo se rastali do sveopšteg vaskrsenja.

GLAS: Tvrdi se da je potrebno pri odlasku na groblje ponijeti i crveno jaje, a običaj je da se za Vaskrs pripremaju, farbaju i ukrašavaju jaja. Šta je simbolika toga?

GOLIJANIN: Ne postoji crkveni propis koji bi nalagao posjećivanje groblja za Vaskrs. Postoje, međutim, narodni običaji koji su rođeni iz pobožnosti običnog čovjeka, pa tako u nekim srpskim krajevima srećemo i običaj odlaska na groblje za Vaskrs ili neki od drugih dana u vezi sa ovim praznikom. Srbi koji praktikuju taj običaj nose crveno jaje na grobove svojih upokojenih srodnika zbog toga što je to jaje simbol Hristovog vaskrsenja. Drugim riječima živi srodnici na ovaj način dijele radost Vaskrsa sa preminulim članovima svoje porodice, što zapravo odražava iskonsku hrišćansku vjeru u život poslije smrti i u sveopšte vaskrsenje koje će se desiti po Drugom Hristovom dolasku. Sve dok narodni običaji, uključujući i vaskršnje, imaju jasnu hrišćansku simboliku i ne predstavljaju pad u paganizam ili nekakve magijske radnje, Crkva je blagonaklona prema njima, odobrava ih i, u nekim slučajevima, prisvaja kao opštecrkvene običaje.

GLAS: Koja je simbolika farbanja jaja, kako se bira čuvarkuća i koliko se ona čuva u kući?

GOLIJANIN: Farbanje jaja pred Vaskrs je drevni hrišćanski običaj. Jaje je oduvijek predstavljalo simbol novog života: njegova ljuska izgleda beživotno, ali ispod nje se krije život. Čak i prije rođenja hrišćanstva, u prastarim mitovima o nastanku svijeta čest je motiv "kosmičkog jajeta" iz kojeg nastaje cjelokupan univerzum. U hrišćanstvu jaje postaje drugačiji, ali unekoliko sličan simbol: ljuska predstavlja Hristov grob, njeno razbijanje dočarava izlazak Hrista iz zapečaćene grobnice, a živa unutrašnjost jajeta jeste predstava novog, vječnog života u Bogu. Postoji predanje o Svetoj Mariji Magdalini i rimskom caru Tiberiju, po kojem je ona caru na poklon donijela jaje - simbol života. Kada je cara pozdravila riječima "Hristos vaskrse", on je izrazio nevjericu, rekavši da je vaskrsenje čovjeka jednako moguće kao i da jaje u njenim rukama postane crveno. Tada se desilo upravo to - jaje u rukama Svete Marije najednom je zadobilo crvenu boju. Tim predanjem objašnjava se običaj farbanja vaskršnjih jaja. Bitan detalj jeste to da crvena boja predstavlja Hristovu krv izlivenu na Golgoti, odnosno Hristovo stradanje nakon kojeg slijedi vaskrsenje. Farbanje jaja drugim bojama udaljava se od ove izvorne hrišćanske simbolike. Slično tome, neki kasniji običaji, npr. zaštitno jaje ili "čuvarkuća" i usiljeno usvajanje zapadnog "vaskršnjeg zeca" nisu izvorno hrišćanski i, nažalost, često sadrže elemente magijskog razmišljanja. Ono što čuva porodicu jesu molitva i činjenje dobra u Hristovo ime, a ne neko posebno izabrano jaje.

GLAS: Vaskrsom se završava i vaskršnji post. Koja je njegova svrha?

GOLIJANIN: Post je neizostavan dio hrišćanskog života. Danas se post, nažalost, najčešće shvata kao puko suzdržavanje od određenih vrsta hrane ili čak kao svojevrsna dijeta, ali to je potpuni promašaj smisla posta. Post je podvig koji uključuje i tijelo i dušu, što znači da nije dovoljno izbjegavati meso ili mliječne proizvode da bismo ugodili Bogu; potrebno je očistiti dušu od grijeha, a jedenje posne hrane je tek propratno sredstvo kojim smirujemo tjelesne strasti i onemogućavamo im da ukaljaju dušu. Vaskršnji post se, s obzirom na to, uopšte ne razlikuje od redovnog posta srijedom i petkom - svrha je ista. Međutim, od početka su duži periodi posta služili kao duhovna priprema za naročito velike praznike, od kojih je Vaskrs najveći. Praznik je liturgijska proslava, a vrhunac Liturgije je pričešće hljebom i vinom koji su Tijelo i Krv Isusa Hrista. Za takvu Tajnu neophodna je duhovna priprema, tj. duhovno očišćenje, na šta nam ukazuju riječi molitve prije pričešća koju čita sveštenik: da nam pričešće Svetim Tajnama ne bude na sud ili na osudu. Pričešću ne smijemo da pristupamo nemarno i nedostojno, tako da je post najbolji mogući način da se čovjek, koliko mu je to moguće, udostoji sjedinjenja s Bogom kroz jedenje Tijela i pijenje Krvi Spasitelja.

GLAS: Šta bi bila Vaša vaskršnja poruka vjernicima Srpske pravoslavne crkve i koliko danas Srbi čuvaju svoje običaje?

GOLIJANIN: Vaskršnja poruka je uvijek ista i uvijek jednako aktuelna: Hristos vaskrse! Ništa bolje niti rječitije od ovog tradicionalnog pozdrava nije potrebno. U njemu je sadržano sve najvažnije za naš život, od samog Bogočovjeka do činjenice pobjede nad smrću. Jedino što se ovom pozdravu može dodati, a što bi bilo relevantno za naše vrijeme, jeste to da moramo biti mudri, trpeljivi i da se čvrsto držimo svetosavlja kao jedinog autentičnog kulturnog izraza našeg naroda. U skladu s tim, vječni mir vaskrslog Hrista treba da pretvorimo u naš lični i narodni mir, i to kroz život molitve, posta, dobročinstva i Liturgije.

GLAS: Veliki broj Srba napustio je Sarajevo i u tom gradu ostavio mnoge svoje svetinje poput Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji, Saborne crkve, Mitropolije, Preobraženjske crkve... Koliko danas Srbi posjećuju svoje svetinje u ovom gradu i kako komentarišete činjenicu da još nije vraćena u Sarajevu imovina Srpskoj pravoslavnoj crkvi, iako je bilo mnoštvo obećanja?

GOLIJANIN: Prisustvo ljudi druge vjere za pravoslavne nije i ne treba da predstavlja problem, jer su hrišćani oduvijek znali za suživot za drugima i drugačijima. Pozvani smo da volimo, ne da mrzimo. S obzirom na to, pozvani smo i da trpimo kada se suočavamo sa ovozemaljskom nepravdom. Zbog toga nećete čuti naše vladike i sveštenike da histerično vrište po medijima kada još jedna naša svetinja u Sarajevu biva oskrnavljena i kada se takvi činovi potom opravdavaju navodnom "psihičkom nestabilnošću" zločinaca. Koliko god puta neko oskrnavio naše groblje ili naš hram, koliko god puta neko provalio u naše crkve i opljačkao ih, izobilje Božije blagodati i ljubavi kojima liječimo te rane neuporedivo je veće u odnosu na žalosnu mržnju koja stoji u pozadini diskriminacije i antisrpskog sentimenta. O svom moralnom i duhovnom zdravlju ne treba da brine onaj koji trpi mržnju, već onaj koji mrzi. Treba, međutim, naglasiti i sljedeće: naše svetinje nisu napuštene. Dok god se Božanstvena Liturgija služi u Staroj crkvi, u Sabornoj crkvi i u svakoj drugoj crkvi, Gospod je prisutan i s nama je. Neprestano odbijanje kantonskih vlasti da nam vrate imovinu samo je još jedan pokazatelj diskriminacije, i to vjerovatno najveći. Kao profesor Bogoslovskog fakulteta nikad ne propuštam priliku da naglasim tu nepravdu kad se javno obraćam gostima iz raznih dijelova svijeta, naročito u okviru međureligijskih susreta. To shvatam kao svoju svetu dužnost prema Bogu, Crkvi, srpskom narodu i našem patronu Svetom Vasiliju Ostroškom. Pravoslavni bogoslovski fakultet, koji je moja kuća, izvorno je sarajevska škola, a siguran sam da ne treba da posebno objašnjavam zašto je upravo Bogoslovski fakultet institucija od prvostepenog nacionalnog značaja za Srbe u ovoj zemlji. Šta nam govori to da se visoke vjerske škole drugih religija u BiH nalaze u Sarajevu, dok je nama onemogućeno da se vratimo u svoju kuću koja se nalazi pored Saborne crkve? Govori nam da smo nepoželjni u gradu koji se diči svojim navodno multietničkim, multireligijskim i multikulturnim karakterom. No namjera da se Srbi odstrane iz života Sarajeva može prerasti u realnost samo onda kada je i mi prihvatimo, tj. kada Sarajevo i njegov duh prepustimo drugima i odreknemo ga se. Ja se svog rodnog grada ne odričem, a naročito se ne odričem naše kuće kraj Saborne crkve.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.