Utihnuli plač beba i školska zvona

Anita Janković 14.07.2015 12:53

Foto: Utihnuli plač beba i školska zvona

Banjaluka - Nije ni čudno što su škole zakatančene kad se plač bebe nije začuo već deset godina. Vidimo mi stariji da nam se crno piše, jer kad nema đaka, nema ni budućnosti u selu.

Tako, s tugom u glasu, pričaju stanovnici sela Šumnjaci kod Bočca, podno planine Čemernice, gdje će od jeseni biti zatvorena škola. Njihovu sudbinu dijeli još osam sela u RS, koja će, zbog manjka đaka, ostati bez područnih odjeljenja škola.

Nikola, Milan i Vladana su posljednji đaci škole u Šumnjacima. Od septembra će sjesti u klupe Osnovne škole "Vojislav Ilić" u Bočcu. Nova škola udaljena je oko šest kilometara, a dobar dio puta prelaziće pješice.

- Dva kilometra moram pješačiti, a onda se voziti autobusom još četiri. Imam starijeg brata i s njim ću putovati. Vjerovatno će biti naporno, jer mi je do škole u mom selu trebalo svega pet minuta, ali priviknuću se - priča desetogodišnji Milan Grbavac.

Prvi đak škole u Šumnjacima, sada penzioner Stanko Grbavac kaže da je škola izgrađena 1962. godine, kada je u klupama bilo oko 120 učenika.

- Bila su četiri odjeljenja i nastava se odvijala u dvije smjene. U svakom odjeljenju bilo je po 36 đaka, dolazili su i iz okolnih sela. Prvi učitelji bili su iz Srbije i ostali su nam u lijepom sjećanju - kazuje Grbavac.

Tužno je, kaže, gledati sada ovu pustoš i stavljanje katanaca na školu.

- Dijete se u Šumnjacima nije rodilo već deset godina, a neženja od 40 do 50 godina u selu ima koliko ti volja. Šta ćeš, nemaju kim da se žene. Djevojke neće na selo, iako imamo struju, vodu, telefon, rasvjetu, put... - priča Grbavac.

Prema njegovim riječima, tek je malo bolja situacija u centralnoj školi u Bočcu.

- U Bočcu je znalo biti nekoliko stotina đaka, a danas ih je 50-60. Neće dugo trebati da ih zadesi ista sudbina kao i naše selo - kaže starina.

Đačke graje od jeseni neće biti ni u školskom dvorištu u Konotarima na Manjači. Učenika nema dovoljno, pa je katanac na školi bio neizbježan. Četvoro učenika, koji su ovu školsku godinu završili u područnoj školi u Konotarima, od septembra će put Kola i Osnovne škole "Petar Kočić".

Majka jednog od četvoro đaka Dijana Simić kaže da omladina radije bira težak život na asfaltu, nego zdrav i bezbrižan na selu.

- Tu školu smo pohađali moj muž i ja, a poslije i dvoje naše djece. Nekada je vrvjelo od mališana, smijeha, igre i graje, a danas ostaje pusto. Zatvaranjem škole i budućnost sela se gasi - priča Simićeva i dodaje da u selu uglavnom žive starci, a da je broj neženja odavno premašio svaku razumnu mjeru.

Stariji mještani pričaju da je škola u Konotarima sagrađena 1963. godine, kada u tom selu nije bilo ni vode ni struje. Kreč i ciglu tokom zime vozili su na saonicama. Bila je matica oko koje su se okupljali mještani i rađali djecu. Danas pali alarm za iseljenje i ono malo sredovječnih mještana.

- Bila su teška vremena, ali tada je i po tridesetak đaka sjedilo u razredu. Uslovi su bili katastrofalni, ali je sve bilo puno života. Danas je sve uređeno, a pusto. Pet kupatila imam, ali se u njima nema ko kupati. Unuci mi se školuju po Beču i Banjaluci - kaže sedamdesetogodišnji Dragoslav Kopranović, koji se dobro sjeća kada je kao šesnaestogodišnji mladić gradio školu.

Tuga zbog učitelja Drage

David Simić, zajedno sa Anđelom, Bojanom i Mlađenkom od jeseni će postati đak putnik. Do škole u Kolima dijele ih četiri i po kilometra, a putovaće đačkim kombijem.

- Radujem se preseljenju u novu školu, jer ću imati više drugara. Brinem se jedino kako ću se snaći sa novim učiteljima, jer mnogo volim svog sadašnjeg učitelja Dragu - kaže David, koji će morati ustajati u šest sati da bi stigao na nastavu, a nekada se budio u 7.30, jer je do škole u Konotarima udaljen svega dvadesetak metara.