Učiteljskom pozivu vjerni i u penziji

Prnjavor - Radni vijek bračni par Savka i Radomir Mikić iz Prnjavora proveli su u prosvjeti, a decenijama po izlasku iz đačkih klupa svoje učitelje obiđu njihovi bivši učenici, što je najveća nagrada penzionisanim učiteljima.

Ovaj par koji dobro i zlo dijeli već pola vijeka ponovo bi za životni poziv izabrao isto zanimanje pa im zato ne pada teško da održe poneki čas iz matematike učenicima kojima algebra slabije ide.

Radni vijek u prosvjeti Savka Mikić  je počela u prnjavorskom selu Galjipovci, a potom je sa mužem Radomirom, takođe učiteljem, prešla u školu u udaljeno selo Otpočivaljku.

- Teška su to bila vremena. Nismo imali gdje kupiti jaje, mlijeko, meso… Moj Radomir  je, kada je išao po platu, morao angažovati čovjeka sa zapregom da ga  vozi  u  grad  - prisjeća se Savka.

U to vrijeme, pedesetih godina prošlog vijeka, opština je obezbjeđivala hranu za djecu u školi.

- Imali smo kuvaricu koja je sve to pripremala, pa su djeca imala doručak u školi. Svako jutro, kod ograde školskog dvorišta, okupljala su se i druga djeca iz sela, koja još nisu pošla u školu, držeći lončiće u rukama. Ja bih onda rekla kuvarici da raspodjeli hranu tako da dobiju i ti mališani - priča Savka.

Pažnju koja im je pružena djeca su, na svoj način, znala da    uzvrate.

- U proljeće, kada sazru prve divlje jagode, dolazili bi do škole, bosi po rosi, mokrih pantalonica ili suknjica, sa lončićima punim jagoda, da ih poklone učiteljici. To je za mene bilo jako emotivno. Još sanjam ta vremena - nastavlja svoju životnu priču učiteljica Savka.

Za rad u nastavi i pomaganje učenicima da lakše savladaju gradivo učiteljski par snalazio se kako je znao i umio. 

- Matematiku smo, u ranu jesen ili u proljeće, kada je bilo lijepo vrijeme, znali učiti u prirodi. Takmičili smo se ko će više sakupiti žirova, pa smo sabirali, oduzimali, i tako lakše savladavali novo gradivo - priča Savka.

Mikići su, osim u prosvjeti, bili angažovani i u svim drugim aktivnostima važnim za selo, sa čijim su mještanima dijelili istu sudbinu. Znali su i zasukati rukave i ličnim primjerom pokazati da se radom može puno postići. Januara 1961. godine, neobično toplo vrijeme za to doba godine, iskoristili su da obrade komad zemljišta kod škole. Već u aprilu imali su u svojoj baštici rano povrće. Tog Vaskrsa vjernici koji su išli na službu u crkvu nisu se mogli načuditi otkud krompir usred proljeća.

Sa prvim praktičnim iskustvima supružnici Mikić krenuli su na dalje usavršavanje u Beogradu.

- Kako smo pet-šest godina bili stariji od ostalih studenata i  istovremeno imali radno iskustvo, profesori su nas uvažavali - kaže Radomir.

Po završetku studija odbili su stan i zaposlenje u Beogradu i ponovo se vratili u rodni kraj. A u Prnjavoru, gdje su premješteni da rade u gimnaziji, dočekale su ih velike  obaveze, nove generacije učenika i oronule i tijesne prostorije u kojima su održavali časove. I tako sve do rastanka od školskih učionica.

Humanost

Iako nemaju svoje potomke, Savka i Radomir su do sada pomogli da se iškoluje petnaestoro djece. Kako kažu, iako su sada uspješni ljudi, koje je život odveo na razne strane svijeta, nisu zaboravili svoje dobročinitelje i rado im, kada su u Prnjavoru, dolaze u goste.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.