U posjeti porodicama poginulih boraca Madžun i Nišević

Pero i Ljubica Madžun, danas oboje oboljeli, izgubili sina Željka 1992. godine, u okolini Travnika... Branko i Dosta Nišević bez sina Momira ostali pred sam kraj rata

PRIJEDOR - Da jedno zlo nikada ne ide samo, pokazalo se i u slučaju porodice Pere Madžuna iz Travnika, koji sa suprugom Ljubicom živi u selu Garevci, kod Prijedora. Ovo je još jedna tužna priča o izbjegličkoj porodici, koja je već na početku rata izgubila sina jedinca. I to nije kraj njihovim mukama. Lani je, u martu, Pero dobio moždani udar i od tada je nepokretan. Ovih dana Perina supruga je operisana, tako da o njemu nema ko da brine. Sve ovo bio je povod da Odbor porodica poginulih boraca pri Boračkoj organizaciji u Prijedoru, na čelu sa koordinatorom Boračkih organizacija regije Prijedor Zoranom Predojevićem, posjeti porodicu Madžun i pokuša pronaći bar djelić rješenja za njihove velike probleme. - Najgore mi je što sam se i ja razboljela, pa o Peri nema ko da vodi računa. Pomažu najbliži rođaci, koji mi izlaze u susret, ali i ostale komšije - kroz suze priča Ljubica i podsjeća na mart 2006. godine kada je njen muž, kao relativno mlad čovjek, na radnom mjestu dobio moždani udar. Jedno vrijeme je radio kao noćni čuvar u prijedorskoj Gimnaziji, a onda mu se, igrom sudbine, oduzela kompletna lijeva strana tijela. - Posvetila sam se njemu, ne vodeći računa o sebi, sve dok mi ljekari nisu saopštili da imam tumor i da mi moraju odsjeći dojku - priča Ljubica, skrivajući suze od kćerke, koja im je sve što im je ostalo u životu. Ona ima svoju porodicu i živi u Gradišci, a povremeno dolazi u Prijedor da obiđe i pomogne roditeljima. - Izgubili smo jedinog sina Željka, 1992. godine, u okolini Travnika. Primamo penziju u visini od 180 maraka i sa time plaćamo sve lijekove i ostale potrepštine za supruga - veli Ljubica i dodaje da bi, za sada, bilo najbolje pronaći adekvatnu banju ili bolnicu za njega. Danas Madžuni žive u, teškom mukom sagrađenoj, ali nedovršenoj, porodičnoj kući. - Ne vjerujem u neki boljitak. Nepokretan sam, imam visok šećer, pritisak, a ovih dana sam dobio i upalu pluća - jada se i sam Pero, koji veli da moli Boga da mu bar ozdravi supruga Ljubica. Sve bi onda, kaže, bilo lakše. A i njeno zdravlje je, pod znakom pitanja. Narednih dana očekuje još neke ljekarske nalaze, koji će odrediti da li će morati na zračenje ili ne. U svakom slučaju, agonija ove porodice se nastavlja. U Boračkoj organizaciji u Prijedoru su obećali da će pokušati naći rješenje da se pomogne bolesnom Peri, inače borcu prve kategorije, odnosno svim porodicama poginulih boraca, koje, sticajem okolnosti, ostaju same i uz to bolesne i nemoćne. Slična posjeta upriličena je i porodici Nišević, koja živi u Trnopolju kod Prijedora. Branko Nišević i supruga mu Dosta izgubili su, pred sam kraj rat, sina Momira. Danas ovo dvoje starih ljudi živi od sjećanja na dane kada su bili srećni i kada je, kako rekoše, život imao smisla. - Nema moga Momira, ali život ide dalje. Teško mi je i svakim danom mi je sve teže - kuka majka Dosta i brišući suze dodaje da je kažnjena i time što joj se nedavno teško razbolio muž Branko, koji je oduvijek bio njen veliki oslonac i podrška. Imaju još jednog sina, koji ih redovno obilazi, ali srce im je, vele, otrgnuo Momir, koji je imao 26 godina kada je poginuo, samo nekoliko dana prije nego li se "desio" Dejton. Momir Nišević je, kao borac Pete kozarske brigade, bio komandir čete, i za ratne zasluge, prije pogibije, odlikovan je zlatnom medaljom za hrabrost. Bolne uspomene u očima majke Doste i oca Branka bude se svakodnevno, jer 12 godina od pogibije, u njegovoj sobi sve je u savršenom redu, samo njega nema. - Nikada ne pođem na spavanje, a da ne uđem u njegovu sobu i ne poljubim sliku svoga Mome - jecajući govori ova starica. Komšije Niševića kažu da je ovo jedna prava domaćinska kuća, porodica za primjer. Branko je, pričaju, oduvijek bio dobar domaćin, majstor, čovjek koga su krasili najviši kvaliteti. D. BULIĆ KRAJNjE VRIJEME - I Niševići su još jedna od porodica kojoj bi trebala pomoć. Izgubili su sina, oboje su bolesni i krajnje je vrijeme da se država pozabavi ovakvim slučajevima - rekla je Svjetlana Sredić, koja je, kao član Odbora za boračko-invalidsku zaštitu u republičkom parlamentu, obećala da će pokušati da pronađe način da se maksimalno izađe u susret ovakvim porodicama. I kao zamjenik predsjednika Odbora porodica poginulih boraca Boračke organizacije Republike Srpske, Sredićeva će, potaknuta ovakvim primjerima, ovu problematiku nastojati da pomjeri sa mrtve tačke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.