Temelji zarasli u korov

DOBOJ - Da nevolja ide na nevolju, pokazuje i slučaj porodice Blagojević, majke Ranke i kćerke Jagode, koje u Trnovom polju kod Doboja već pet godina žive same u daščari, kraj izlivenih temelja za kuću, zaraslih u korov.

U ratu su im sva dobra u Tunjiku kod Banovića uništena pa su morali u izbjeglištvo, zajedno sa glavom porodice, suprugom i ocem Momirom, borcem Vojske Republike Srpske, koji je brinuo o njima.

Činilo se da će im poslije rata krenuti po dobru. Na placu, kojeg su dobili od opštine Doboj, Momir je počeo da gradi kuću, ali, nažalost, nije stigao dalje od temelja, smrt ga je 2003. godine zaustavila na tom putu.

U međuvremenu, razboljela se kćerka Jagoda, pa je sav teret obaveza pao na nejaka pleća majke Ranke. Na nastavak gradnje kuće nisu mogli ni da pomisle, već samo na to kako preživjeti sa suprugovom penzijom od 241 marke, koliko bolesna Jagoda prima.

- O nama sada praktično nema ko da brine. Nekako sastavljamo kraj s krajem, ali nemamo budućnosti bez kuće. Živimo, eto i sami vidite, u tijesnoj šupi u koju može da stane samo jedan krevet pa kćerka i ja moramo zajedno da spavamo - jada se Ranka.

 I bez šporeta su, a da ga kojim slučajem i posjeduju, ne bi imali gdje da ga smjeste.

- Imamo struju, na to ne možemo da se požalimo. Ali, šta to vrijedi kada možemo da kuvamo samo na rešou. Koliko struje potrošimo, toliko i platimo, ne ostajemo nikada dužne - kaže Ranka.

Problem nastaje kada dođe zima, jer za nabavku potrebne količine drva, ne mogu odjedanput da plate. Ali, ima dobrih ljudi pa pričekaju.

Urade same ono što mogu, a u to spada i mala bašta oko kuće.

- Posijemo ono što nam treba. Naravno, ne u velikim količinama, svega pomalo: paradajza, luka, krompira, kupusa, graha, paprika. Ostane malo mjesta i za kukuruz. Od toga nešto ostavimo za zimu, tako se snalazimo - veli Ranka.

Na uzgajanje stoke ni ne pomišljaju. Ni za sebe nemaju dovoljno mjesta a kamoli za blago. Ni svinju da zakolju ne mogu, gdje bi sa mesom kada u šupi ima mjesta samo za rešo.

- Eh, da je tu Momir, sve bi bilo drugačije. Bile bismo u svojoj kući onda bi nam bilo lakše. Valjda će dati Bog da dočekamo dana kada ćemo izaći iz ove daščare - nadaju se majka i kćerka.

Momir, nažalost, nije sa njima, ali valjda ima ljudi dobre volje koji mogu i žele da pomognu dvjema nesrećnim i bespomoćnim ženama kojima je neophodan krov nad glavom.

Mještani spremni da pomognu

- U naselju nema težeg slučaja od ovog. Mi mještani spremni smo da pomognemo koliko možemo, kao majstori, radnici. Ali, za drugo nismo u mogućnosti. I nama fali para za gradnju kuće. Nadamo se da će se naći neki dobrotvor koji bi omogućio Ranki i Jagodi da se izgradi kuća na temeljima koje je udario Momir - kaže član Građevinskog odbora za izgradnju izbjegličkog naselja Miroslav Rodić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.