Svjetlana Samardžija: Suočeni smo sa nasiljem nad istorijom

Naša greška je što prošlost olako shvatamo i dozvoljavamo da nam je drugi parčaju i da se služe njome. Prošlost je svojevrstan proces, ako se odreknemo jednog dijela, u opasnosti smo će taj dio u cjelokupnom procesu zauzeti neko drugi, kazala je u intervjuu "Glasu Srpske" istoričarka, ikonopisac i književnica Svjetlana Samardžija.

Navela je da bi istorija mogla biti most među ljudima Balkana ako se shvati kao prostor dijaloga, a ne presude; kao sredstvo razumijevanja, a ne nadmetanja u žrtvi.

- To je spor i težak proces, ali je jedan od rijetkih puteva ka trajnijem pomirenju. Nažalost, poučeni prošlošću, narod smo koji je uvijek pružao ruku pomirenja, a zauzvrat dobijao Arad, Doboj, Kruščicu, Korićku jamu, Prebilovce, Jasenovac, Jadovno, Pag, Gospić, i na kraju 20. vijeka dobili smo "Oluju", "Bljesak" i Sarajevo - navele je Samardžija.

GLAS: Šta Vas je motivisalo da se bavite istorijom i kulturom pamćenja?

SAMARDžIJA: Istorija me je još od osnovne škole zaokupirala. Vremenom se ta ljubav usmjerila prema crkvenoj istoriji i srednjovjekovlju, što me odvelo do, volim reći, predodređenih poznanstava, prije svega sa blaženopočivšim mitropolitom Amfilohijem i njegovim nasljednikom mitropolitom Joanikijem. Njihovim blagoslovom danas završavam doktorsku disertaciju o sakralnoj topografiji Zete u srednjem vijeku. Jedna od ključnih uloga kulture pamćenja, kao dijela istorijske svijesti, jeste izgradnja i čuvanje nacionalnog identiteta. Gradska uprava Istočno Sarajevo prepoznala je bitnost očuvanja kulture pamćenja i bitnost memorijalizacije kao vječnog podsjetnika na istorijske događaje i procese. Živimo u vremenu kada je istorijski revizionizam i lažiranje istorijskih podataka postalo svakodnevnica.

GLAS: Da li su iskustva iz djetinjstva uticala na profesionalni put?

SAMARDžIJA: Ne toliko mnogo, roditelji su mi se pobrinuli da zaista imam bezbrižno djetinjstvo. Moje sjećanje na Odbrambeno-otadžbinski rat seže na NATO bombardovanje. Međutim, lična ratna nesreća koja je zadesila moju porodicu, odlazak iz Sarajeva, svakako da je dijelom uticala na moje opredjeljenje ka istoriji.

GLAS: Na koji način je Sarajevo obilježilo Vaš život?

SAMARDžIJA: Rođena sam u Sarajevu, na Sretenje i živjela sam u tom gradu nepunih pedesetak dana, kada smo pod prisilom i prijetnjama morali da odemo, ali uprkos činjenici što nisam imala priliku da živim u Sarajevu, to je mjesto gdje su moji roditelji odrastali, upoznali se, zavoljeli. Sarajevo je duboko utkano u dušu svakog Srbina koji je morao da ga napusti. Smatram, pogotovo kada slušam i roditelje, rodbinu, kolege na poslu, da je taj dugi proces zatiranja jednog naroda u tom gradu fizički bio uspješan, ali ne i duhovno i ne sve dok postoje oni koji pričaju o Sarajevu kao dijelu svoje duše i svog bića. A mene za grad veže duša jednog istoričara, stare fotografije, život uhvaćen u jednom kadru, fotografija bogojavljenske litije iz 1903, osveštanje hrama Preobraženja Gospodnjeg na Pofalićima uz prisustvo patrijarha Gavrila Dožića, vladike Nikolaja, mitropolita Petra Zimonjića, praznovanje Svete Velikomučenice Tekle svakog 7. oktobra, Badnje veče u porti Stare crkve, duge šetnje uskim čaršijskim ulicama, zgrada Akademije umjetnosti, Miljacka i Gavrilov most. Sarajevo zauzima posebno mjesto u mom srcu, njemu bježim često. Sa druge strane, koliko su čudni putevi Gospodnji, govori i to da me upravo posao kojim se sada bavim vratio tom gradu. Na našu nesreću Sarajevo čuva ogroman broj stradalih srpskih civila u proteklom vijeku. Kada smo, na inicijativu gradonačelnika Ljubiše Ćosića krenuli sa popisivanjem stradalih nisam ni slutila da ćemo dostići broj oko 10.000.

GLAS: Kako gledate na promjene koje je Sarajevo prošlo tokom posljednjih decenija?

SAMARDžIJA: One su rezultat dugog trajanja i zatiranja srpskog naroda, a kao završni čin imate egzodus sarajevskih Srba prije 30 godina. Međutim, na toj žrtvi, egzodusu Novog zavjeta, na tim nepreglednim kolonama ljudi koji nisu znali kuda idu ni gdje će stići, na suzama koje su topile nezapamćen gusti snijeg nastala je prvi put jedinstvena srpska država sa lijeve strane Drine. Istoričar i akademik Milorad Ekmečić, koji je i sam u Prebilovcima pobjegao pred ustaškom kamom, a u Sarajevu pred muslimanskim nožem, za Republiku Srpsku je govorio da je "ostatak ostataka srpskog naroda sa lijeve strane Drine". U tom dugom kretanju između stradanja i preživljavanja krajem 20. vijeka, posvjedočena žrtvom, rodila se Republika Srpska. Blaženog spomena, mitropolit Amfilohije je govorio da je "krv mučenika uvijek bila sjeme za nove hrišćane, za nove hramove, za nove zajednice". Danas će vam svaki Sarajlija reći da to više nije isti grad, da se mnogo toga izmijenilo i izobličilo, vjerovatno što je svako ponaosob odlazeći ponio i dio Sarajeva u duši, ostavljajući zgrade, ognjišta, kuće bez one topoline koju su gradili vijekovima.

GLAS: Kako danas vidite stanje kulture pamćenja u Srpskoj i BiH?

SAMARDžIJA: Znate kako, u istorijskom hodu koji je započet proleterskom, a kasnije nastavljen demokratskom revolucijom, urušavali smo svoje zalihe istorijske svijesti i istorijskog pamćenja, urušavali smo tekovine kulturne baštine, betonirali jame da ne bi čuli krike iz njih, tražili sebe u nekim putevima, a sve vrijeme smo imali naš, svetosavski, siguran i pouzdan. U tom naporu da zaboravimo trošili smo sami sebe, svoje sopstveno i svoje kolektivno bivstvo. Stigli smo dotle da smo se morali zapitati, kuda sad? Pred prijetnjom kolektivnog zaborava kultura pamćenja stoji kao brana, ona posljednja linija odbrane. Kasnimo, ali, pohvalno je da je srećem mnogo prosvjetnih radnika koji u svojim školama imaju oformljene timove koji rade na očuvanju pamćenja. Uglavnom su to profesori istorije, srpskog jezika i vjeroučitelji, što je prirodno, jer bez SPC ne bi bilo ni srpskog naroda niti srpskog jezika i pisma ćirilice.

GLAS: Da li mladi imaju dovoljno znanja o događajima iz devedesetih?

SAMARDžIJA: Smatram da kroz školsko obrazovanje mladi mogu da nauče, međutim, živimo u svijetu savremenih tehnologija, u eri podkasta, rilsa, klipova, 3D modelovanja, vještačke inteligencije, u suštini, živimo u eri današnjih generacija i smatram da i mi, kao prenosioci znanja, treba da se prilagodimo novim tehnologijama. Potrebno je doprijeti do mladih, da bi istina o događajima iz bliske prošlosti postala dio njih.

GLAS: Koliko je istorija danas politizovana?

SAMARDžIJA: Možda više nego ikada i to značajno otežava njeno objektivno istraživanje. Ta politizacija se ispoljava na više nivoa, gdje se istorija koristi kao sredstvo političke legitimacije - često se prošlost koristi da se opravdaju sadašnje politike, granice, identiteti ili sukobi. Zbog toga je na istoričarima i na institucijama veliki pritisak da se uklope u "zvanični narativ". Istraživanja se vrše selektivno, koriste se izvori koji potvrđuju unaprijed zadat zaključak. Danas u BiH postoje tri paralelne istoriografije tijesno povezane sa nacionalnim, vjerskim i kulturnim identitetima, međutim, kada imate novokomponovane nacije nastale devedesetih godina koje svoj korijen traže u srednjem vijeku, pazite, u nemanjićkom periodu, u periodu kada kralj Srba i Bosne Stefan Tvrtko, na osnovu krvnog srodstva sa svetorodnom dinastijom kruniše se na grobu Svetog Save, dobijete problem. Pozivati se na taj period je apsurdno, ali ljudi to rade, ne samo kod nas već i u zemljama oko nas. Pogledajte Zetu, zemlju prvog kneza, vladara svetitelja na zapadnom Balkanu. On nije bio samo vođa jedne male zemlje, već i svetac koji je oponašao dobrovoljnu žrtvu Isusa Hrista i oblikovao društveno-religijski identitet svoje hristijanizovane zemlje. U toj istoj zemlji vijek kasnije rađa se rodonačelnik Nemanjića. Danas se u toj zemlji vrši strašno prekrajanje srednjovjekovlja, a slično je i kod nas.

GLAS: Da li se istorija u regionu češće koristi kao nauka ili kao sredstvo politike?

SAMARDžIJA: Na neki način sam djelimično odgovorila na ovo pitanje, kao neko ko se već duži period bavi Zetom, današnjim dijelovima Crne Gore, sa tog aspekta mogu reći na primjeru ove zemlje da je istorija podložena teškom revizionizmu i falsifikovanju istorijskih činjenica. Ta politizacija i revizija je otpočeta u vremenu komunizma i nastavljena je nakon toga, sve s ciljem krojenja nepostojeće nacije i nepostojeće crkve. Mnogima se neće svidjeti moja istraživanja, ali nesumnjivo govore o tome da je Zeta zemlja slave Božije, po broju sakralnih objekata, druga Metohija, po kontinuitetu sakralnog mjesta nastavak Kosovskog Pomoravlja. Apsurdno je u zemlji gdje je Vizantija ostavila dubok trag kroz djelovanje Dračke mitropolije, da ne pominjem Justinijanove građevine, zatim nemanjićki period, osnivanje Zetske episkopije 1219 - kao jedne od prvih episkopija koje je osnovao Sava Nemanjić, ne učiti o svemu ovome. A tek kasniji period šta nam govori, Balšići, dolazak monaha isihasta u Zetu, osnivanje Zetske svete gore na goricama Skadarskog jezera, nemanjićka tradicija koja se zaista njegovala i čuvala kroz oblasne gospodare Balšiće, kasnije kroz crnojevićki period, da ne spominjem Petrović-Njegoše, kad u vrijeme njihove vladavine imate najviše izgrađenih crkava posvećenih Svetom Savi i Svetom Simeonu Mirotočivom. Kao rezultat revizije istorijskih činjenica dobili smo nasilje nad istorijom u modernom dobu. To nasilje ima svoju "metodologiju", ali i institucionalnu podršku, gdje je namjera zaborav i konstituisanje novih identiteta.

GLAS: Da li je istorija most među ljudima ili izvor podjela?

SAMARDžIJA: Istorija će uvijek biti most koji spaja srpski narod, ma gdje god da se on nalazio, a naš najbolji čuvar istorijskog pamćenja bila je i ostala pravoslavna crkva. To se najbolje pokazalo u onim vremenima osmanske vladavine, kod nas u BiH i austrougarske vladavine i pokušaja stvaranja vještačke nacije i vještačkog jezika, preko ratova, u vrijeme progona, seoba, SPC je ostala čuvar identiteta, jezika, pisma i duhovnosti. Voljela bih da mogu da kažem da će objektivno istraživanje istorije dovesti do povezanosti među narodima koji su u potrazi za svojim sopstvenim identitetom prekrojili našu istoriografiju, ali na žalost tih naroda, istorija im služi kao podloga za pravljenje još većih razdora.

GLAS: Kako je nastala ideja za roman "Kad se prošlost uplete"?

SAMARDžIJA: Roman je nastao kroz moje priče iz srednjoškolskih dana, uobličene u Sarajevo i Crnu Goru. Kada sam krenula da sastavljam dijelove i priče nakupljene godinama nisam ni slutila da će od svega nastati jedna priča o ratu, razdvojenosti i ljubavi na krstu, sa kojeg ne silazite sami, već vas skidaju. Sa druge strane to je moja oda gradu u kojem sam rođenja, način da kroz glavne aktere proživim ono za šta neću imati mogućnost u stvarnom životu, a to je odrastanje u centru Sarajeva, svakodnevne šetnje Vilsonovim, porodični odlasci u crkvu, prva ljubav pod sarajevskim svodom, a sa druge strane je tu oda Crnoj Gori, zemlji koju sam zavoljela u djetinjstvu gledajući na televiziji nalaganje badnjaka na Cetinju, prikaz Cetinjskog manastira, lik mitropolita Amfilohija. Godinama kasnije mitropolit Amfilohije će me zauvijek vezati za Crnu Goru.

GLAS: Šta možete reći još o romanu?

SAMARDžIJA: U pitanju je porodična istorija, ali i posvjedočeni istorijski događaji u minulom ratu. Smatram da roman nastaje u međuprostoru između stvarnosti i fikcije. Fikcija dođe kao dopuna. Istorija, kao svjedok vremena daje okvir i težinu, ali fikcija omogućava da se razumije ono što arhivska građa često ne govori, a to su strah, ljubav, sumnja, krivica. Realnost postavlja granice onoga što se stvarno dogodilo, dok fikcija daje slobodu da se promisli šta je moglo da bude.

GLAS: Da li je ženama teže da se izbore za prostor u istorijskoj nauci i javnom diskursu?

SAMARDžIJA: Jeste, iako se taj prostor danas širi više nego ranije. Istorijska nauka se dugo razvijala u institucijama koje su bile zatvorene za žene: univerziteti, akademije, arhivi. To je značilo manjak pristupa obrazovanju, izvorima i mrežama moći. Ženama je istorijski bilo teže da se izbore za prostor u istorijskoj nauci, a posljedice toga osjećaju se i danas. Ipak, upravo zahvaljujući ženskim istoričarima, istorija je postala šire, složenije i čovječnije polje. Njihova borba nije samo za mjesto u nauci, već i za potpunije razumijevanje prošlosti.

GLAS: Jeste li se lično susretali sa predrasudama?

SAMARDžIJA: Više sam se susretala sa iznenađenjem ljudi kad vide da se na poslu bavim jednom od najstrašnijih perioda srpske istorije, a to je stradanje tokom 20. vijeka. Nažalost na polju memorijalizacije i kulture pamćenja mnogo kasnimo, ali kroz posao upoznajem divne ljude koji predano rade na memorijalizaciji i kulturi pamćenja. Baviti se danas sakralnom istorijom srpskog srednjovjekovlja znači kretati se po osjetljivoj granici između nauke, vjere i nacionalnog identiteta.

GLAS: Da li imate u planu nove knjige ili istraživačke projekte?

SAMARDžIJA: Druga knjiga stoji započeta, sigurna sam da ću se u jednom momentu vratiti njoj, za sada fokus mi je da završim pisanje disertacije. Protekle godine bile su posvećene istraživačkom radu, vrijeme je da se to uobliči. Jedan od planova mi je još veće usavršavanje ikonopisa, ipak to nije samo posao, već i način življenja, jedan od najvećih izazova je pronaći lični izraz bez kršenja kanona. Dok se ne vratim pisanju druge knjige, pišem pjesme, za njih mi treba malo vremena, samo trenutak inspiracije.

GLAS: Koju bi poruku javnost trebalo da zapamti?

SAMARDžIJA: Da vjeruju u svoje talente i da ne odustaju od njih, jer Bogu je sve moguće.

Poruka mladima

GLAS: Šta biste poručili mladima koji bi da studiraju istoriju?

SAMARDžIJA: Da budu uporni. Kao i svaki drugi poziv mora biti praćen ljubavlju. Istorija kao predmet od nacionalnog značaja mnogo zavisi od profesionalnog identiteta i dugoročan je proces koji počinje inicijalnim obrazovanjem i nadograđuje se profesionalnim usavršavanjem i razvojem, što dalje određuje percepciju profesije, način razmišljanja, izgradnju istorijskog mišljenja i kompetentnost za refleksivno djelovanje u praksi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.