Svaki dan smo gledali smrt

Dan pobjede na fašizmom smatram velikim danom, danom za koji su živote dale na hiljade i hiljade djece, žena, muškaraca, a među njima i moji najmiliji. To je dan velike pobjede slobode, a žrtve koje su pale za tu slobodu nikada ne smijemo da zaboravimo.

Rekao je ovo za "Glas Srpske" predsjednik Udruženja logoraša Drugog svjetskog rata Gojko Knežević.

- Imao sam samo osam godina kada sam preživio strašne golgote, gledajući svojim očima smrt tek rođene sestre i majke Jovanke. Zato znam kolika je važnost 9. maja i pobjede nad zlom. Sjećam se te davne 1942. godine spremao sam se da pođem u školu, kada smo čuli da moramo bježati, da ustaše pale sela i ubijaju ljude. Nisam ni znao šta se dešava oko mene, ni kuda ću, kada sam od svog doma krenuo put Kozare, na put ka strašnoj sudbini - priča Knežević.

Dodaje da su u zbjegu na Kozari danima lutali.

- Majka se porodila i tada smo dobili sestricu, koju smo nazvali Ljeposava. U haosu koji je vladao izgubio sam kontakt sa porodicom i uhvatili su me neki vojnici - sjeća se Gojko,

Dodaje da put njegovog stradanja počinje u Staroj Gradišci, gdje su ga ustaše dovele u ljeto 1942. godine. U Staroj Gradišci je svjedočio strijeljanjima, a koliko dugo je bio tamo, ni sam ne zna. Potom je dospio u Jasenovac. U Jasenovcu je poslije nekoliko dana vidio svoju majku koja je u rukama držala bebu. U logoru su se, prisjeća se, svakodnevno čuli pucnjava i krici. Dželati su se nad nemoćnim ljudima iživljavali kako god im je palo na pamet. Jednoga su dana od njegove majke oteli tek rođenu djevojčicu. Obje su ih ubili na najbrutalniji način. Uslijedili su dani skrivanja i svjedočenja masovnim ubistvima logoraša.

Poslije posjete Međunarodnog crvenog krsta odveden je u logor u Sisak, gdje su svu djecu raspodijelili po logorima.

- Potom me put odveo do "kužne" bolnice u Zagrebu, pa sve do logora "Jastrebarsko". Poslije golgote u tom logoru u jesen 1944. godine odveden sam u Zavod za gluvonijemu djecu u Zagreb. Vjerujem da sam ostao živ zahvaljujući tome što me je Diana Budisavljević dala na usvajanje porodici Novaković, sa kojom je bila bliska. Da nije bilo nje, ko zna da li bih uopšte dočekao 9. maj 1945. godine - kazuje Gojko.

Dodaje da su mu Blanka i Stjepan Novaković promijenili ime u Vojko Novaković.

- Kod njih sam dočekao oslobođenje i ostao sam kod njih sve do 1949. godine, kada me je pronašao otac koji je bio u partizanima. Kada se pojavio u Zagrebu, došlo je do drame kome ja pripadam, Novakovićima ili svom biološkom ocu. Ipak, u Zagrebu sam ostao do punoljetstva i tamo završio osnovnu školu i nižu gimnaziju. Kada sam postao punoljetan, otišao sam u Črnomerac, kada sam vratio i svoje pravo ime i prezime.

Knežević naglašava da je neophodno napraviti i detaljno istraživanje i evidenciju svih žrtava u logorima.

- Ne smije se desiti da oni koji su stradali za slobodu budu zaboravljeni i da od njih nema nikakvih tragova - poručio je Knežević.

Logori

U Jasenovcu, jedinom logoru smrti u Evropi koji nije bio pod njemačkom upravom, na najsvirepije načine ubijeno je više od 800.000 ljudi, uglavnom Srba (oko 600.000), a zatim Jevreja i Roma.

Koncentracioni logor Jastrebarsko 1942. godine vodile su ustaše, a to je bio logor za djecu, uglavnom sa Kozare. U logoru je ubijeno 1.018 djece, a oslobođen je 26. avgusta 1942. godine. Spaseno je oko 700 djece.

U kompleksu Jadovno u Hrvatskoj ubijene su 40.102 osobe, među kojima je više od 38.000 Srba i 73 sveštenika.

Na teritoriji Srbije najveći logor je bio Banjica koji je formirao njemački Gestapo i u kojem je likvidirano oko 80.000 ljudi.

Kroz logor "Staro sajmište" koji se nalazio na teritoriji tadašnje NDH, prošlo je oko 100.000 ljudi, od toga je u samom logoru ubijeno 20.000, najviše Jevreja, a još toliko na stratištima oko grada

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.