Susret nekadašnjih maturanata nakon pola vijeka: Nisu ih razdvojile ni godine ni okeani

BANjALUKA - Pola vijeka od posljednjeg školskog zvona nekadašnji učenici banjalučke Ekonomske škole vratili su se tamo gdje je sve počelo, u svoju učionicu.

Bili su generacija sjajnih ocjena, nestašnih šala, prvih ljubavi i prijateljstava koja ni okeani ni decenije nisu izbrisali. Na proslavu zlatnog jubileja stigli su iz raznih krajeva, iz Srbije, Hrvatske, Švedske… Ali jedna Zlata nije mogla da dođe iz Amerike. Njeno ime zasijalo je na tabli. "Zlata, mi te volimo", pisalo je kao podsjetnik da ni drugi kontinent ne može rastaviti ono što je srce povezalo. I svi su se fotografisali ispred te poruke za, kako rekoše, djevojku sa čarobnim crnim loknama i još čarobnijim osmijehom.

- Udaljenost ne briše sjećanja, a prave prijatelje godine ne razdvajaju - kazali su nekadašnji maturanti.

Pet decenija kasnije prisjećali su se složnog razreda, jedinstvenog u učenju, ali i nestašlucima.

- Kad je trebalo bježati sa časa, svi bismo zajedno otišli. Iako se to rijetko dešavalo, uvijek smo bili kao jedno - smijali su se dok su se prisjećali kako su se dogovarali za izlaske u disko i druge avanture.
- Po vladanju smo bili najgori, po učenju najbolji - doviknuo je jedan od maturanata iz posljednjih klupa, a svi su se nasmijali.

Jedna kecelja, hiljadu priča

Pored poruke za Zlatu, na tabli su okačili kecelju, ukrašenu potpisima drugara. Taj komad platna sa puno ljubavi već decenijama brižljivo čuva Božana Marković. Kecelju je dobila još u osnovnoj, dok su nakon zemljotresa bili u Beogradu. Sada ju je sa istim žarom obukla prilikom fotografisanja ispred škole.

- Svako ime na kecelji nosi svoju priču - kazala je Markovićeva.
Jedna od zanimljivijih priča jeste ona o drugaru Radi. Tih dana nisu se samo učile lekcije iz knjiga već i one o prijateljstvu i zajedništvu koje traju cijeli život.

- Sjećam se našeg drugara Rade koji nas je, nažalost, prerano napustio. Jednom je napravio pravu malu buru, optužili su ga da je opsovao profesorku. Cijeli razred se odmah ujedinio i krenuo u zajedničku odbranu. Svi kod direktora da dokažemo da Rade nije kriv! - kazala je Markovićeva dodajući da tu nije kraj.

Kao predstavnik razreda morala je da izađe u susret kad je njegov ljutiti otac došao u školu. Pitao je sina: "Rade, jesi li to rekao?", a Rade, hladan kao špricer, odgovario je: "Nisam". Otac, toliko bijesan, izvadi pištolj i zaprijeti: "Priznaj ili ću pucati", ali Rade je opet tvrdio da nije rekao. I svi drugari su stali iza njega, uvjeravajući oca da Rade govori istinu.

- Da, bili su to nesvakidašnji školski trenuci, ali i lijepa vremena, kada smo slogom nadjačavali sve - rekla je Markovićeva.

Prisjetila se i svojih mladalačkih avantura.

- Imala sam izlazak do 21 sat i vozački sam položila iste te 1975. godine. Odem na igranku na Elektrotehnički, a otac mi je rekao da u devet moram biti kod kuće i ako padne kiša, da "stojadina" parkiram u garaži i obrišem, i to sve bez kašnjenja. Tada su žene za volanom bile prava rijetkost i svi su reagovali kao da vide dimnjačara - kazala je Markovićeva koja je do penzije radila u "Banjalučkoj pivari", a njene priče i danas mame osmijeh, budeći sjećanja na mladost.

Ljubav i kumstva iz đačkih klupa

Iza smijeha i anegdota kriju se i dirljive, gotovo filmske priče. Jadranka i Radivoje Štrkić započeli su svoju ljubav baš u školskoj klupi, a đačka ljubav je vremenom prerasla u brak.

- Ljubav iz školske klupe, toga se svi dobro sjećamo. Počela je upravo u toj, prvoj klupi do vrata, gdje su sjedili Jadranka i Radivoje. Prošli su kroz sve izazove zajedno, završili pravni fakultet i onda su svoju ljubav krunisali brakom - govorili su nekadašnji maturanti pokazujući mjesto gdje su Štrkići dijelili svoje prve zajedničke trenutke.

Nažalost, Radivoje je preminuo, a njihova ljubavna priča i danas živi u sjećanjima drugara.

- Zajedno smo odgojili dvoje djece, sin je krenuo našim stopama, a kćerka je profesor srpskog jezika i književnosti. Sada imam i unučicu -
rekla je Jadranka.

Pravni fakultet nije bio samo izbor Štrkića. Ove studije je završila i Vesna Matić, njihova draga prijateljica, koja je imala čast da im bude kuma na vjenčanju.

- Dogovor je bio jednostavan, koja se prva bude udavala, druga će joj biti kuma. Ona je nama vjenčana kuma, a ja sam bila njoj kad se udavala. Imamo još jednu koleginicu kojoj sam ja kumovala, Gordanu Ostojić Prolić - rekla je Štrkićeva.

I to nije jedina ljubav koja je obilježila ovu generaciju. Sa osmijehom se svi sjećaju tople i iskrene ljubavi njihove drugarice Vesne Čavić. Njen budući suprug, iako nije išao s njima u razred, postao je nezaobilazan dio priče. Bio je to jedini momak koji je tada smogao hrabrosti da dođe djevojci na informacije u školu.

- Bio je u vojsci, a mi već bili vjereni. Dolazio je na informacije da vidi kako mi ide u školi. Profesorica Mara Pišteljić je bila oduševljena  - prisjetila se Vesna sa blaženim osmijehom.

Zahvaljujući svojoj iskrenoj posvećenosti Vesni i čestim dolascima u školske hodnike, ubrzo je osvojio srca svih, i učenika i nastavnika. Nije trebalo puno da ponese nadimak "zet razreda", titulu koju je ponosom i šarmom zaslužio. Vesnina prijateljica Snežana Marković, koja je na druženje stigla čak iz Švedske, dodaje da su mnogi iz razreda prisustvovali njihovoj svadbi, a nedavno i jubileju.

- Mi koji smo bili na svadbi i svjedočili početku te ljubavi došli smo da proslavimo i 50 godina njihovog zajedničkog života - rekla je Snežana.

Vesna je u četvrti razred išla samo pola godine, a onda je porodica počela da se širi. Uz podršku supruga školovanje je privela kraju i zajedno su, korak po korak, gradili život pun ljubavi i razumijevanja.

- Danas imamo dvoje djece i petoro unučadi. Posebno sam srećna što su moje unuke, bliznakinje, sada maturantkinje, a ja, evo, proslavljam 50 godina mature. Ima li ljepše simbolike od toga - rekla je ponosno Vesna, a oči su joj zasijale.

Darka, anđeo generacije

Ova nekadašnja maturantkinja se i dalje redovno viđa i druži sa svima koji su ostali u Banjaluci njegujući prijateljstva koja traju decenijama. Međutim, jedna praznina ostaje, praznina koju niko i ništa nije mogao da ispuni nakon odlaska Darke Graorac.

- Darka je bila duša našeg razreda. Uvijek nas je zvala, organizovala druženja, trudila se da sačuvamo prijateljstva. Sad nije među nama, ali svi osjećamo da je tu, u našim srcima i mislima - rekla je Vesna pokazujući fotografije i tekst koji je prije deceniju objavljen u "Glasu" kao tihi podsjetnik koliko je njihova Darka bila posebna.

I drugi nekadašnji đaci složni su u jednom, Darka je bila anđeo generacije. Rada Jajčanin i danas u novčaniku čuva malu, izblijedjelu uspomenu, papir star više od pola vijeka, koji joj je Darka poklonila davne 1973. godine, tik pred čas njemačkog jezika. Na jednoj strani rukom je ispisano: "Srijeda, njemački za pet minuta. Uspomena Radi od mene, Darka".

A na drugoj stihovi koji i danas izmame osmijeh: "Jednom jedna Rada bila, koja je mnogo Zeku volila. I da ne zna njena mama, išla je s njim da gleda 'Popodne jednog fazana'".

Dragocjenih prijateljstava i mladalačkih dana sa radošću se prisjeća i Ljiljana Komarica. Iako već godinama živi u Zadru, Banjaluka joj, kako kaže, nikada nije bila daleko, bar ne srcu.

- Uživam u moru, lovim ribu, ali se s posebnom toplinom prisjećam Banjaluke i našeg korza. Šetalištem prepunim života, tutnjali smo gore-dolje, gledali mladiće, a oni nas djevojke. Bilo je to prelijepo, bezbrižno vrijeme - ispričala je Komarica.

Dodala je da su društvene mreže postale most između starih prijatelja, ali da susreti uživo i dalje imaju svoju čar.

- Kad god dođem, uvijek se sastanemo. Prošli put smo bili u "Palasu" i smijali se kao nekad, kao da vrijeme nije prošlo - rekla je Komarica čiji osmijeh otkriva koliko su ti dani bili posebni.

U grad na Vrbasu je povodom posebnog okupljanja stigao i Rajko Milanović, koji živi u Srbiji. Nije imao dilemu, znao je da mora doći.

- Velika je ovo stvar za mene. Neke ljude nisam vidio punih 50 godina - rekao je Rajko.

Na pitanje kakav je osjećaj vidjeti drugare poslije pola vijeka, uz širok osmijeh je odgovorio: "Podmladili smo se".

Bratimljenje za cijeli život

Još jedna emotivna priča stiže od Mare Šipke, koja je otkrila šta znači prijateljstvo koje se rodi iz bratimljenja škola i traje cijeli život. 

- Tada sam upoznala Jožicu iz Maribora, s kojom sam ostala u kontaktu punih 50 godina. Jožica i njen suprug Hasan često dolaze kod mene, a mi se redovno čujemo i danas. Postali su dio moje porodice - kaže Šipka.

Prisjetila se i jedne simpatične anegdote iz vremena kada je Jožica imala nogu u gipsu, a Mara je živjela na Laušu.

- Rekla sam profesoru Vitomiru Karaliću da ne znam kako ću s Jožicom, tako nepokretnom. On se nasmijao i rekao: "Nema problema", i zaista svako jutro je dolazio "fićom" da nas vozi u školu - nasmijala se Mara oživljavajući te bezbrižne trenutke.

Sličnu toplinu nosi i sjećanje Vesne Čavić koja i danas sa posebnim žarom priča o profesoru Kandiću, upamćenom kao zvijezda škole.

- Na časovima je često glumio kako se češlja i šminka, dok smo se mi smijali do suza. Trebalo je da završi glumu, jer njegovi časovi su zaista bili mali pozorišni komadi - kazala je Čavićeva.

Ako je Kandić bio zvijezda komedije, njihov razrednik Karalić bio je dirigent strogoće. Bar su tako tada mislili. Međutim, ovaj profesor matematike, a kasnije direktor škole, zauzeo je posebno mjesto u srcima đaka, čak i onih koji nisu voljeli brojke.

- Kasnije sam shvatila da sam mu bila omiljena, ne samo zbog učenja nego i zbog nestašluka. Kad smo se opraštali od razrednika, poklonili smo mu mini-bar s pićem i kod "Sarača" ugravirali: "Mi nikada nismo voljeli opštu matematiku, ali smo zato silno voljeli Vas" - kazala je Čavićeva.

Taj gest ga je duboko dirnuo. Iako je bio strog i poznat po disciplini, nije mogao sakriti suze. To je đacima bilo posebno neobično, jer su ga svojim nestašlucima nekada znali dovesti i do ivice strpljenja.

- Jednom sam ga, dok je stajao u uglu razreda, iz zadnje klupe upitala: "Profesore, znate li šta je to Bosanac u uglu?" Kad je zbunjeno odgovorio da ne zna, nasmijala sam se i rekla: "Profesore, tupi ugao!" Uzeo je kredu i pokušao me pogodi, ali sam se brzo sagnula, pogodio je Jovanku! - rekla je Vesna Čavić kroz smijeh, kao da je sve bilo juče.

Nakon srdačnog susreta u školi druženje je nastavljeno u jednom od banjalučkih restorana i to do sitnih sati. Nekadašnji maturanti su uz muziku i ples prizivali uspomene i slavili prijateljstva koja traju već pet decenija. Kao i do sada, čar ovom druženju dao je "zet razreda" koji je svojim prisustvom dodatno obogatio ovo nezaboravno veče.

Poruka profesorice 

U pauzi između igranja, pjevanja i zagrljaja nekadašnjim maturantima pročitana je poruka koju im je poslala njihova profesorica Ljubinka Banjac.

- Drago mi je što ste se okupili. Lijepo je susresti poznata lica iz mladosti. Sad ste svi drugačiji, zreli, uspješni i svjesni svoje vrijednosti. Budite radosni, a ja ću se radovati sa vama. A kada budete pominjali one kojih više nema, budite tužni, a ja ću biti tužna sa vama. Radujte se životu, on je jedan, jedinstven i neponovljiv - dirljive su riječi omiljene profesorice zbog kojih su nekima zaiskrile suze u oku.

Opklada ga koštala kose

Matursko veče urezano je u sjećanju i Ranku Glamočiću iz Kneževa.

- Slušali smo "Bijelo dugme" i Zdravka Čolića. Proslavu smo imali u "Palasu", a djevojke su te večeri bile posebno lijepe i elegantne - kaže Glamočić, koji je završio ekonomski fakultet.

Sa osmijehom se prisjetio i jedne nestašne epizode iz đačkog doba, opklade koja ga je koštala kose.

- Obrijao sam glavu na ćelavo, i to zbog opklade. A onda me dočekao profesor opštenarodne odbrane Redžep Vajrača, najstroži od svih. Samo je kratko rekao: "Odmah da se stavi zavoj, šest slojeva!" - prisjeća se Ranko. 

Taj zavoj nije bio samo disciplinska mjera već i prava vježba za cijeli razred. Svi su, kroz smijeh i učenje, savladavali tehniku zavijanja, još jedan nezaboravan trenutak koji se pretvorio u dragocjenu uspomenu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.