Starina stražari nad nevidljivim gradom

VIŠEGRAD - Da se ponovo rodim, opet bih živio na selu jer vidiš ti ovog raja i ljepote a pogledaj dolje prema gradu magla ko more, ljudi se guše u isparenjima od vode a mi dišemo čisti vazduh i letimo poljem kao ptice - govori starina Mirko Marković pokazujući iz sela Solila dolinu u kojoj je "nestao" Višegrad.

Nišani Mirko čvornatom seljačkom rukom isturenu stijenu na brijegu Rid i kaže "da mu dođe ponekad da se zaleti i skoči u magluštinu pod sobom kao u vodu na morskoj pučini".

- Otišli ljudi u grad za boljim životom a sad, kad zdrma kriza, malo-malo pa ih vidiš kako odozdo gamižu, krče zarasle povrtnjake, okresuju šljive požegače, trijebe livade i traže neku vajdu od svojih imanja - smješka se lukavo Mirko.

U 21 kući na Kočarimu živi svega petnaestak seljaka. Zgradu osnovne škole, koja je radila do pred rat, posljednji su zamandalili a vrata daskama ukoso zakovali, učitelji Vojin Lugonja i Budo Zečević. U selu njegovi vremešni stanovnici sele na seosko groblje na Crkvinama, a dječiji plač se odavno ne čuje.

Stigao Mirko i do osamdesete, a još se ne da starosti. Gaji pedesetak ovaca, dvije kravice i konja Putalja.

Seljačka filozofija življenja je jednostavna. Domaćin na planini mora da ima više od 50 ovaca, tri krave, par volova, konja i automobil. I da radi, crnči, od prvog pijetla dok kokoši na sjedala u kokošinjcu ne sjedu. Tako je Mirko radio cijelog života.

- Nema tu neke mudrosti. Seljak mora da izgara na njivi, u šumi, livadi do zime a onda, kad spremni zimnicu, kad sjeverac zatrpa staze i bogaze, da gricka slaninu, recka pršutu, vadi stari slani kajmak iz kačica i sve to zaliva rakijom prepečenicom. Da, umalo da zaboravim, vatra u šporetu se ni dan ni noć ne gasi. A bukovine Bog dao svuda oko sela - mudruje čiča Mirko.

Jesenje sjenke od bukovih stabala su se izdužile, podne je davno prošlo, na Solilima ljude miluju još topli zraci sunca. A dolje kao da još "spava" nevidljivi grad pritisnut teretom magle i vodenih isparenja.

Pomoć gorštacima

Opštinska vlast se i ove godine sjetila i platila popravku puta do Mirkovog i svih sela na teritoriji višegradske opštine. Kažu mu da od ove godine ima i subvencije za uzgoj stada od 50 ovaca.

- Seljaku je zauvar kad mu sto maraka daš. Nije to zbog para, nego zbog toga da zna da su se oni iz grada njega sjetili. Mi gorštaci nikad ni za šta ne molimo, naša je penzija u štalama i torovima. Kolika je tolika, dobra je - zaključuje starina Mirko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.