Foto: Stari zanati odumiru i u šekovačkom kraju
ŠEKOVIĆI - Mićo Savić je jedini kovač na području Šekovića.
Nepun kilometar od centra grada, putem ka manastiru Lovnica, uz samu istoimenu rječicu nalazi se kuća, iz čijeg prizemlja svakog radnog dana odjekuje udarac čekića u gvožđe i nakovanj.
Tu se ne dolazi slučajno, već namjerno, najčešće iz daleka, jer puteljkom koji silazi sa puta ka manastiru Lovnica idu samo Mićine mušterije. Njih je, kako vrijeme ide i savremena mehanizacija osvaja svijet, sve manje. Ipak, Mićo i dalje kuje svoj kovački hljeb.
- Završio sam zanat davne 1970. godine u Tuzli. Ne znam zašto sam se baš za njega odlučio, jer mi se po pričanju roditelja, kovačijom bavio samo daleki pradjeda. No, bilo kako bilo, prohujalo je mnogo vremena od kada zamahujem čekićem po nakovnju i nikada se nisam pokajao - započinje priču Mićo.
Kaže da je kovački zanat sam po sebi interesantan. Svaka alatka zahtijeva i tajne kovačkog umijeća, a osnova je u kaljenju metala. Može neko nešto da zavari, da obrusi, ali da okali, to može samo dobar kovač.
- Potrebno je poznavanje metala, pa onda kako vatru da založiš i uskladiš sa metalom da se zagrije, a onda i vodom da hladi da metal dobije određenu boju. Tu se ogleda kovačevo majstorstvo. Novija mehanizacija koju je donijelo vrijeme u kojem živimo uveliko je smanjila potrebu za kovačkim zanatom, pa više i ne postoji ovaj zanat u školi, već industrijski kovač, a to vam je već nešto drugo - priča nam Mićo.
Iako kovačija kao i ostali stari zanati izumire, Mićo se ne žali. Nije kao nekad, ali, opet ima svoje mušterije, i može da se živi, onako solidno da izdržava četvoročlanu porodicu.
- Jedini sam u ovom kraju, zbog toga mi mušterije dolaze od svakuda, naročito u sezoni kad poljoprivredne alatke trebaju ljudima. Sada se najviše rade sjekire, motike, plugovi, trnokopi, ali i ostalo. Znate, svaka sezona ima svoj alat - objašnjava Mićo i sa ponosom dodaje da za kovače kažu da su "garavi majstori".
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.