Sjećanje na zvjerski ubijene mještane

BANjALUKA - U Dobrom Selu kod Bosanskog Petrovca, nekadašnjem selu Tuk-Dževap, i ove godine obilježena je godišnjica stradanja 50 mještana u Drugom svjetskom ratu.

Iako je selo danas pusto, okupili su se njegovi nekadašnji stanovnici da obilježe 69. godišnjicu stradanja 25 djece, 14 žena i 11 muškaraca, koje su ustaše Nezavisne države Hrvatske 17. septembra ubile na najsvirepije načine, a potom zapalile.

Jedini preživjeli svjedok ustaškog zločina iz 1941. godine, 85-godišnji Stevan Novaković, napominje da je u posljednjem otadžbinskom ratu, 1995. godine, selo ponovo razoreno i spaljeno, nadgrobni spomenici srušeni, a spomenik žrtvama iz 1941. oštećen, te da do danas nije obnovljen.

- Učimo i vaspitavajmo djecu da se ne ponove zla koja sam ja proživio - poručuje Stevan.

Dodaje da ga svaka godišnjica stradanja podsjeti na zvjerski zločin koji su ustaše počinile nad njegovom porodicom i drugim stanovnicima sela Tuk-Dževap.

- Od 50 žrtava, 38 ih je pripadalo porodici Novaković, sedmoro porodici Gvero, iz familije Šljivar bilo je četvoro i od porodice Šobot jedan član - kaže Stevan.

Dodaje da su 17. septembra 1941. godine majke sa djecom iz vatrenog oružja ubili, a zatim spalili u jednoj kući.

- Najstarije dijete tada je imalo 15 godina, a najmlađe samo četiri mjeseca. Većina ubijene djece, njih 14, imala je od tri do sedam godina, a majke od 31 do 40 godina - priča Stevan. 

Dodaje da je samo pukom srećom uspio da preživi masakr.

- Pošto su ustaše okupirale selo Novakovići 29. jula 1941. godine i odvele muškarce, u selu su ostali samo stari, iznemogli, žene i djeca. Poslije nekoliko dana pobjegli smo u selo Smoljani - priča Stevan.

Dodaje da su ih jednog jutra probudili pucnji i tada su ih ustaše vratile u selo Novakovići, gdje su sve kuće, osim tri, bile spaljene.

- Sve su nas smjestili u te tri kuće, nismo imali hrane, tražili smo po strnjištu zaostalo klasje žita, pokoji kukuruz. Tako smo dvadesetak dana živjeli. Najstariji od djece bio sam ja, imao sam 16 godina - kaže Stevan.

Sjeća se Stevan da im je jedno veče iznenada na vrata došao njegov otac, ali su ga ustaše primijetile i odvele u grad.

- A onda je došao 17. septembar 1941. godine kada su nas 39 ustaše uputile u jednu kuću i tu počele da pucaju na nas. Bio sam ranjen, a po meni su padali leševi, majka, sestre i braća su mi bili pobijeni. Ležao sam nepomično dok su bacali slamu po tijelima, poslije čega su zapalili kuću. Sve je gorjelo, trpio sam dok sam mogao, a onda sam ustao - sjeća se Stevan.

Kaže da je svakog časa očekivao pucanj, ali ništa se nije desilo, iskočio je kroz prozor, pobjegao u selo Smoljani, a dalje u planinu Grmeč.

Stevanov brat, Božo Novaković, kaže da danas u Dobrom Selu nema nikoga od porodice Novaković, te da je samo jedna kuća obnovljena poslije posljednjeg rata.

- Jedna kuća je polovično devastirana, a ostale su potpuno uništene i neobnovljene. Tražili smo da se naše kuće obnove, čekamo po drugi put da vidimo da li će se odobriti sredstva za obnovu - rekao je Novaković.

U Dobrom Selu nema ni članova porodice Šljivar, koja je takođe stradala u ratovima. Danas u ovom mjestu gdje su počinjeni zločini živi samo nekoliko porodica Šobota.

Dudaković

Mjesto zločina počinjenog 1941. godine udaljeno je samo par stotina metara od mjesta na kojem je snimljen komandant Petog korpusa Armije RBiH Atif Dudaković, pod čijom su komandom i 1995. godine na istom tom području činjeni zločini.  

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.