Sitni vez prkosa

BIJELjINA - Na nepravdu ljudi odgovaraju bijesom, ljutnjom, neslaganjem… ali niko kao Beograđanka iz Tršića Cvijeta Zekić-Jurišević. Kad joj je bilo najteže, u vrijeme bombardovanja Srbije 1999. godine, književnica Cvijeta Zekić-Jurišević iz podrinjskog sela Tršić svoju tugu je pričala sa iglom u ruci.

Svakodnevno - od prve do posljednje bombe bačene na Beograd - od sirene za uzbunu do znaka da je opasnost prošla. Na svakom čaršavu ili jastučnici vezom je zapisala datum kada su bombe padale oko nje i ko je posjetio iz starog zavičaja.

- To je bio moj prkos nepravdi i strahotama koje su sijale bombe. Mogla sam u to vrijeme da pišem ili da slikam, jer se time ozbiljno bavim, ali ja sam se najednom odlučila da vezem. Probudilo se nešto podrinjsko, prkosno u meni, pa sam počela da vezem - priča Cvijeta.

U zvorničkom Podrinju i na Birču djevojke i mlade žene u vrijeme stradanja, ratova, buna i pogroma vezle su odjeću, posteljinu, peškire, stolnjake… To je prepoznatljiv podrinjski prkosni sitan vez, na kojem preovladavaju motivi iz prirode, prvenstveno cvijeće, ali u toplim bojama.

- Sjetila sam se priča iz zavičaja da su svi moji u rodbini i njihove komšinice u vrijeme ratova vezle. Djevojke su tako pripremale darovnine, ne znajući da li će preživjeti nevolje, mlade žene su vezle za muževe, braću, djeverove, kumove i rođake koji su bili na ratištima ili u zarobljeništvu. Tako sam i ja uradila, ali moje vezenine su složene u ormaru. Pokazujem ih prijateljima, ali želim da ih vide i drugi ljudi, posebno oni iz starog kraja, pa bih ih, sa dosta radosti, poklonila muzejima u Bijeljini, Zvorniku ili nekom drugom mjestu - objašnjava Cvijeta.

Pokazuje nam svoje rukotvorine. Poredane i uredne baš kao djevojačko ruho. Na jednom predmetu izvezeno je da je 1. aprila 1999. godine u dvadeset jedan čas i dvadeset minuta počela uzbuna.

- Moje Podrinje još je davno književnik Sima Milutinović Sarajlija nazvao slobodarskom, vilinskom zemljom. I zaista je to tako. Gotovo da nema značajnijeg brda, stijene, izvora, zidina starog grada ili nekog drugog toponima a da se ne zove vilinskim. Tako i ja - vezom sam bratila i štitila i Podrinje, Beograd, Frušku goru, Kosovo, Niš - svako mjesto koje su pogađale bombe - kazuje ova književnica.

Cvijeta Zekić-Jurišević je član Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Republike Srpske. Objavila je do sada sedamnaest knjiga poezije i proze, ali i pet knjiga sa drugim piscima. Veoma je aktivna u književnim klubovima "Branko Ćopić" u Beogradu, "Ivo Andrić" u Zemunu i SKOR u Novom Sadu.

U posljednje tri godine Cvijeta je objavila i tri džepna izdanja almanaha "Savremeni pisci u anegdotama", čime je znatno doprinijela i istoriografiji srpske književnosti. U tim njenim knjigama rezervisano je i dosta prostora za savremene pisce iz Republike Srpske: iz Banjaluke, Bijeljine, Zvornika i drugih mjesta, ali i za pisce iz dijaspore.

Zavičaj

- Često sam u zavičaju, a on je od vrhova Birča, pa s obje strane Drine, preko Zvornika, Banje Koviljače i Bijeljine, sve do Rače - priča Cvijeta, za koju kažu da je zvornička Beograđanka i beogradska Zvorničanka.

Ovakvih životnih priča o vezi sa starim krajem je mnogo, ali kod ove je književnice posebno u toj zavičajnoj ljubavi to što ona želi da mu se oduži na specifičan način - da nekom muzeju u Srpskoj pokloni izvezenu posteljinu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.