Samoća najteže breme

TREBINjE - Neočekivano blizu buke i vreve gradova koje zovemo i smatramo duboko i neotuđivo svojima, na samo par desetina kilometara od onoga što smatramo srcem grada i što plijeni naše vrijeme i pažnju, uporedo sa našim životima kojima često mjerimo svijet oko sebe, pulsira i traje jedan drugi i drugačiji život.

Sela Petrovog i Popovog polja, zaseoci na Zupcima i Ljubomiru, kao i mnogobrojna prigradska naselja, gotovo su sasvim zapustjeli. U mnogima od njih, stanovnici bi mogli na prste da se izbroje. Zaboravljeni od ostalih i sasvim sami, pri tom stari i prilično nemoćni, mnogi od njih žive u oronulim kućercima crnih zidova i urušenih krovova, nerijetko bez struje i vode, na samoj ivici egzistencije. No i pored sve bijede i siromaštva, i pored bolesti i nemoći koje težak život i starost nose sa sobom, svi su ovi ljudi saglasni u jednom: od svega je najteža samoća.

Većina ih nema nikoga. Prijatelji, i sami su nemoćni i teško pokretni, a malobrojna rodbina živi svoje živote. Bogato životno iskustvo i mudrost koja iz njega izvire, nažalost, više nikome nisu potrebni. Njihove misli nemaju priliku da budu pretočene u riječi, ostaju na nivou sjećanja kojima su ispunjeni njihovi jednolični dani i duge besane noći.

Pojedine od ovih ljudi, najteže slučajeve iz sela oko Petropavlovog manastira, već sedam godina obilaze sestre svake sedmice noseći im nešto neophodnih namirnica. Ove posjete bar na trenutak prekidaju njihova duga ćutanja, i za mnoge su jedina potvrda da još uvijek postoje, jedina prilika da sa nekim razmjene po koju riječ. Njihovo gostoprimstvo je potresno, njihova sposobnost da se obraduju drugom čovjeku djetinje čista. Onome ko nikada nije bio sam, teško je objasniti šta samoća znači.

Sud

Prisustvo ovih ljudi sud je svijetu i vremenu u kome živimo. Ono je ogledalo naše čovječnosti, ispit i provjera naše brige, ljubavi i osjećaja za drugog čovjeka. Svaki od tih života prava je jevanđelska priča, pred kojom ne bismo smjeli da zatvaramo oči ni kao pojedinci, ni kao zajednica. Starost bi morala opet da postane ono što je oduvijek i bila: kruna časnog života i blagoslov za okolinu, a ne muka i zaborav. Ovo dostojanstvo, ne može da joj povrati niko sem nas samih.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.