Rajko i Koviljka Samardžić šest decenija u dobru i zlu

Sreten Mitrović
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Rajko i Koviljka Samardžić šest decenija u dobru i zlu

ROGATICA - Kad smo se uzeli nisam imao ni punih 20 godina, a moja Koviljka tek je bila ušla u sedamnaestu. U mojoj kući je trebalo mlađe žensko, a Koviljki je dosadio "dobrovoljni" rad na ondašnjim omladinskim i drugim radnim akcijama, pa su to bili razlozi da ubrzamo naše vjenčanje, priča Rajko Samardžić (80) iz Seljana kod Rogatice.

Prvo viđenje Samardžići, koji su u srećnom braku već 60 godina, dogovorili su kod Koviljkine (76) tetke Janje Vasiljević u Seljanima.

- Ja djevojčica, a on gledan mlad momak, odslužio vojsku i brzo me "ubijedi". Mlada, luda i uzeh biljegu koja se sastojala od zlatnog prstena. Slijedila su još dva-tri viđenja i evo ti njegovih kod mojih roditelja da me prose - priča Koviljka.

I čika Rajka sjećanje dobro služi. Odslužio je, kaže, vojni rok 10. decembra 1951. godine, a oženio se već na Savindan sljedeće godine. Osnovni razlog je bio da pomogne majci, koja je poslije udaje tri kćeri, ostala sama da opslužuje sina Rajka, muža i Rajkovog mlađeg brata.

- Kad sam prvi put vidio Koviljku, odmah mi je osvojila srce. Zaljubio sam se "do ušiju" i brzo joj ponudio brak. Bila je malo zbunjena. Sticao se utisak da sumnja u ozbiljnost moje namjere, ali je ipak uzela biljegu, nekakav prstenčić, i to je bio razlog da ubrzo pođemo do Miševine da je zatražimo od njenih roditelja - prisjeća se čika Rajko.

Sve je išlo na brzaka i svatovi iz Seljana, teretnim kamionom, pošli su do Mesića, odatle "ćirom" do željezničke stanice Dub nedaleko od Ustiprače, a onda pješke uz "rižu" između Gradine i Cvijetnjaka kao dijela strmog kanjona Prače sa lijeve strane rijeke do Miševine. Na isti način bio je i povratak. Svadba u Seljanima i nastavak zajedničkog života, priča Rajko, a Koviljka odobrava.

- Bio je to lijep, ali i težak period našeg života. Lijep zbog toga što smo bili mladi i što nam nije ništa bilo teško. U ljubavi i uz obostrano razumijevanje kućili smo i gradili kuću, podizali djecu i rješavali i najteže životne probleme. Radost rođenja djece doživjeli smo već početkom februara 1953. godine. Rodio nam se prvenac Zoran. Slobodana smo dobili u junu sljedeće, a kćerku Zoricu pred kraj 1955. godine - priča Koviljka.

Kao vječita domaćica, Koviljka je nosila najveći teret u porodici. Uz brigu o troje djece, brinula je i o svekru Jovi i svekrvi Danici, ali i o obradi 35 dunuma zemlje, jer je Rajko otišao u "državni" posao. Radio je kao putar od jutra do mraka u Upravi puteva u Rogatici počev od 1954. do 1960., a onda, poslije položenog vozačkog ispita, kao vozač prelazi u "Sarajevo-puteve" gdje je ostao do penzionisanja 1987. godine.

Dok je Rajko održavao, gradio i modernizovao puteve širom gornjedrinske i sarajevsko-romanijske regije, Koviljka je čuvala kuću i održavala imanje.

- Kada se osvrnemo na naših 60 godina zajedničkog života, sa zadovoljstvom možemo kazati da smo uspjeli. Posebno smo ponosni što smo na put izveli i u svijet poslali naše troje djece. Slobodan nam je dogurao do zvanja doktora ekonomskih nauka. I Zoran je završio ekonomski fakultet u Beogradu, a naša mezimica Zorica, sada penzioner u Gornjem Milanovcu, bila je ugledni medicinski radnik. Imamo petoro zlatne unučadi i jednog praunuka, našu jabuku Nikolu, od Zoranovog sina Nemanje.

Žalost za unukom

Imali su Koviljka i Rajko i šesto unuče, Luku od kćerke Zorice. Nažalost, kad je imao devet godina stradao je u saobraćajnoj nesreći pred kraj 1991. godine u Gornjem Milanovcu. Od te tragedije, kažu, nikad se nisu oporavili i sa velikom ranom na srcu otići će na onaj svijet.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.