Opanku ne reci - nikad

Iako je prvi par opanaka naoputio u 45. godini, bivši vozač, danas penzioner, jedini je ambiciozniji opančar u istočnoj Hercegovini

LjUBINjE - U smutnom ratnom vremenu, iza linije fronta, gdje čovjeka naprosto glođe slobodno vrijeme dok čeka smjenu, neko je igrao karte, neko rezbario čibuke, a 45-godišnji Slobodan Popović, rodom iz ljubinjskog Bjeloševog Dola, naoputio je prve opanke! Kroz glavu su mu istog trena proletjele slike davnog, oskudnog i bosonogog djetinjstva, kad je kao đače petog osnovne (nakon četiri razreda završena u selu Kruševici) stupio u gradsku, ljubinjsku školu: prvo što je zapazio jeste da su mu svi vršnjaci u opancima, izuzev Brune Dasovića, Ljubana Pavića i Ragiba Šatora, čiji očevi bjehu tada rukovodioci, pa su i djeci kupili gumenjake (kaloše). Kratko rečeno: bilo je to vrijeme opanaka! A kad je kasnije to vrijeme minulo, mnogi su pomislili da se više nikad neće vratiti. Zaboravili su na šila, kliješta, oputu, izlizane i odbačene automobilske gume... Da, baš stare gume nikom nisu trebale! Zna to Slobodan bolje od drugih, pošto je i sam 20 godina bio vozač teretnih kamiona APRO "Hercegovina", stizao u mnoge krajeve bivše Jugoslavije, ali nigdje nije vidio da neko traži gumu za đon one stare obuće, što se odavno preselila i u njegove daleke uspomene. Međutim. - Među iznenađenjima koje nam je donio rat - priča Slobodan - bješe i to da smo odjeće imali koliko smo htjeli, a sa obućom je mnogi oskudijevao. Obuća se, uz to, brže i derala! Zato sam nabavio pribor - i prvi par opanaka sam naoputio po sjećanju, jer sam kao dijete zagledao kako to radi moj otac Danilo. I, eto, dobro sam zapamtio. O njegovom umijeću brzo se pročulo, a on ga ne napušta, evo, ni punih 16 godina. Do sada je naoputio nekoliko stotina parova! Iz početka ih je darivao najbližim. A onda je prije dvije godine upoznao Enesa Borovca iz Mostara, veterinara po obrazovanju, ali i vlasnika suvenirnice kod Starog mosta u tom gradu. Bi li ih radio za mene, ponudio mu je, i Slobodan Popović je prihvatio. - Zadovoljan sam. Radim ih po brojevima, i koliko mi je poznato, jedini sam koji se ovim bavi ozbiljnije u cijeloj istočnoj Hercegovini. Upravo sam mu pripremio 18 pari. Kožu potrebne debljine za opanke proizvode samo u Rumi, kanap nabavljamo u Mostaru, gumenu traku za đonove u Sarajevu! Borovac to poslije prodaje kulturno-umjetničkim društvima, turistima, svakom koga to zanima i kome treba... Meni plati 70 maraka po paru... Penzioner sam, obrađujem i malo zemlje, a ovo radim između poslova. Da se još i našalim: kao neko ko je prvi par naoputio u 45. godini, ni sanjao nisam da ću izgraditi ovakvu karijeru u 61. godini - priča Slobodan. Zvali su ga, napominje, i iz KUD-a "Veselin Masleša" iz Banje Luke, no kako mu nisu mogli nabaviti materijal, od posla nije bilo ništa. Popović im je, ipak, poklonio dva para - jedan sa oputom, drugi sa kanapom. Bilo mu je, veli, drago da se uopšte još neko interesuje za to staro umijeće. U samom Ljubinju, gdje se Slobodan nedavno iz Bjeloševog Dola doselio u svoju kuću sa suprugom Olgom i 16-godišnjim sinom Željkom, za tom starom obućom ponovo nikakve potražnje nema. Ali, njega to ne onespokojava, pa uzimajući kalup, šilo i kliješta, uz osmijeh, zaključuje: - Opanak ti je takav: ima bolja i gora vremena, ali nikad mu ne reci - nikad! Ž. JANjIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.