Od otpisane do stote

TESLIĆ - Da će Vida Ilić imati težak život, bilo je jasno još daleke 1911. godine, kada se rodila u selu Risovcu na Grmeču. Bila je stara tek nekoliko dana, kada je njen otac otišao u rat u Srbiju, odakle se nikada više nije vratio.

Kaže da je živjela svakako, a najviše sa patnjom i mukom. Tugovalo se i za očevom četvoricom braćom, koji su ostavili kosti negdje na putu prema Solunu.

Sreća je nakratko pogledala 1933. godine, kada se Vida udala za Milu iz svog sela, sa kojim je izrodila troje djece: Maru, Nikolu i Zoru. Ubrzo poslije toga počeo je Drugi svjetski rat. Navalili, kaže Vida, na Grmeč svi - četnici, partizani, okupatori.

- Sravnjeno je sve sa zemljom. Narod protjeran i poubijan - prisjeća se Vida.

Odmah na početku rata mobilisan je njen suprug Mile, koji je, po njenim riječima, poginuo na Sutjesci 1943. godine.

- Nikada nije nađen, ali njegovo ime se nalazi na spomen-ploči na Tjentištu - priča baka Vida.

Ni od tri njena brata nijedan se iz partizanskih jedinica nije vratio. Jedan je ubijen na kućnom pragu i to 1945. godine. Rat je preživio samo jedan brat, koji je proveo četiri godine u ropstvu u Njemačkoj, ali nažalost, nakon rata je preminuo od posljedica mučenja.

- Bile su to prave muke, bježati po šumama po snijegu sa troje male djece, ali živa glava sve izdrži - prisjeća se Vida tih dana. Poslijeratne godine, pored gladi, bijede i bolesti donijele su i samoću. Djeca su upućena na školovanje po domovima bivše države, a Vida je ostala da živi sama u Risovcu na okrutnim planinskim visovima Grmeča.

Od okrutnog i teškog života Vidu je zdravlje sve više napuštalo. Kćerka Zora, koja je prva generacija medicinara u dobojskoj Medicinskoj školi, bila je udata u Teslić za Stjepana Tomića i zaposlena u teslićkom Domu zdravlja, jedina je obilazila majku Vidu u bolnici u Drvaru.

Tada počinje još jedan dio životne priče Vide Ilić, koji se nastavio u Tesliću. Pored teške bolesti, valjalo se rastati i sa rodnim krajem i Grmečom. Zet Stjepan i kćerka Zora otišli su u drvarsku bolnicu i tražili da Vida ide kod njih u Teslić. Zora je rekla doktoru da će baka liječenje i dalje operacije nastaviti u Doboju.

- Vodite je gdje hoćete, ona neće "sastaviti" više od sto dana - prisjeća se Zora doktorovih riječi u Drvaru. Bilo je to 1964. godine i, po Zorinom mišljenju, ni taj ljekar, koji je tada imao jedva trideset godina, vjerovatno više nije živ. A baka, evo, doživi i devedeset sedmu godinu.

Baka Vida dobro vidi i čuje, a bistro se sjeća svih doživljaja, posebno godina muke, patnji i stradanja. Nema se puno čega lijepog sjetiti kroz život. Doživjela je mir, koji je našla kod kćerke i zeta u Tesliću. Dobri su joj, priča, i svuda je vode, na more, izlete, gostovanja...

- Nisam puno srećna ni što sam živa, jer za ovolike godine samo sam tragala, sahranjivala, patila. Nedavno je umrla kći u Kanberi, tome nikad kraja. Eto, imala sam sreću da me uzmu Stjepan i moja Zora, koju sam u torbi staru samo 21 dan nosala po grmečkim brdima, bježeći od okupatora i domaćih izdajnika. Tu torbu moja kćerka čuva i sada za uspomenu - kaže Vida.

Ginisova knjiga rekorda

Stjepan kaže da je Vida zaslužila svu njegu i pažnju koju ima, jer je zadužila i njegu i kćerku Zoru. Godinama je u Tesliću spremala ručak, brinula o kući, čuvala djecu i bila od velike pomoći, jer su on i Zora radili. Danas su oboje penzioneri, a i baka ima penziju i invalidninu od opštine Teslić.

- Mogli bismo moja punica Vida i ja po dužini zajedničkog življenja ući u "Ginisovu knjigu rekorda", jer zet i punica se druže ponekad u gostima, a vidi nas, ušli duboko u petu deceniju i ako bude sreće i zdravlja još dugo ćemo - nada se Stjepan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.