Od bakine "singerice" do nošnji koje putuju svijetom

SRBAC - U vremenu kada se sve više toga proizvodi brzo, mašinski i po istom kalupu Gordana Mitraković Đaković iz Srpca ostaje vjerna onome što nastaje polako, iglom, koncem, strpljenjem i ljubavlju. Njene vješte ruke stvaraju narodne nošnje, vezu, šiju, heklaju i pletu, a bavi se i izradom ukrasnih svijeća.

Po struci je tekstilac, a potiče iz porodice u kojoj su se majka i baka bavile rukotvorinama i na nju prenijele svoje znanje. Vremenom se i u njoj rodila želja da nastavi tradiciju svojih predaka. Sjećanje je vraća u rodne Bajince, gdje je njena baka izrađivala tradicionalne odjevne predmete. Među njima je bila i bošča, marama koja je označavala udatu ženu.

- Bošča se izrađivala od bijelog i crvenog platna. Rubovi su bili crveni, a nadglavlje bijelo. Žene su je nosile i na kopanju, jer je bijela boja odbijala sunce. Imala je mali krstački vez koji je označavao trobojku - kaže Gordana.

MAŠINA OD BAKE

Od bake je naslijedila i staru Singericu, koja joj danas nije samo mašina za šivenje već porodični amanet.

- Moja baka je pravila prsluke od pliša, sve ručno, sa iglom, dok nije dobila prvu Singericu od svog brata. Potom ju je dala mojoj majci, a ja sam je naslijedila - ponosno ističe Gordana.

Nošnje izrađuje prema starim zapisima i knjigama etnologa. Radi modele iz raznih krajeva, ali posebno nošnje sa Lijevča polja. Najveći dio posla je ručni, a jedan bogato izvezen prsluk zahtijeva i dvadesetak sati rada.

- Najviše volim da radim uveče, kada se sve smiri. Taj mir unesem u platno. Ako nešto nije pravilno, u stanju sam pet puta da oparam dok ne bude kako treba. To je iskrena ljubav prenesena na platno - navodi ona.

Veliki problem su, kaže, materijali. Nekada se platno ručno tkalo od lana i konoplje, dok se danas teško pronalazi originalna tkanina.

- Kada mi sestra iz Zagreba pronađe na pijaci staro laneno platno i donese mi ga, ja sam presrećna. Toga više gotovo nema. Sve je otišlo u sintetiku. Bez dobrog tkanja nema dobre nošnje. Često odem u Novi Sad u kako bih nabavila kvalitetan materijal - kaže Gordana, koja je nedavno počela izrađivati i šajkače, kao dio srpskog nacionalnog identiteta.

NARUDžBA IZ AFRIKE

Njene nošnje danas putuju van Srpca, stigle su u Rusiju, a posebno pamti mladića iz Prnjavora koji je nošnju naručio za sina koji živi u Africi.

- Imao je zakazan let i tri noći nisam spavala da bih ga ispoštovala i da bi mogao ponijeti nošnju. Kada je došao po nju, oduševio se i plakao. Rekao je: "Nisam vjerovao da ćete prihvatiti narudžbu i da će ovako lijepo izgledati." Poslije mi je poslao slike djeteta u nošnji. U školi su imali priredbu gdje djeca oblače odjeću kraja iz kojeg potiču. Meni je bila velika čast što to dijete nosi moju nošnju s ljubavlju - priznaje Gordana.

Posebnu uspomenu čuva i na jednu svadbu u Gradišci, gdje su se mladić i djevojka vjenčali u njenim nošnjama. Sve češće joj se obraćaju i mlade majke koje žele tradicionalne haljinice za krštenja za svoje kćerke.

UNIKAT

- Svaka haljina koju napravim je unikatna, po mjeri. Sa majkama dogovorim motive, da li klasiku, cvjetne detalje ili srca. Radila sam haljinicu i za svoju unuku, sa datumom njenog krštenja. Sveštenik u Njemačkoj bio je oduševljen i rekao da je nešto posebno - kaže Gordana.

Važan dio njenog rada je i prenošenje znanja. Kroz Udruženje žena Srbac, čiji je dugogodišnji član, organizuje radionice na kojima se uči vez.

- Želim da prenesem mladima znanje o izradi nošnje jer nije nikakva vrijednost ako nema neko da zapamti. Nedavno smo u udruženju izvezle stolnjak od materijala i konca koje je jedna žena donijela od svoje majke. Sada taj stolnjak nosimo kada predstavljamo udruženje. Važno mi je da njena kćerka zna da život njene majke nije otišao u zaborav - ističe ona.

Gordanu posebno raduje što se mladi ponovo interesuju za tradiciju. Djevojke iz Banjaluke koje rade ketering za svadbe naručivale su od nje prsluke i pregače sa narodnim vezom, kako bi i njihova odjeća bila dio tradicionalnog ambijenta. I sama je godinama igrala folklor i nosila narodne nošnje, sve dok je povreda koljena nije udaljila od igre. Ipak, kada se okupe žene iz udruženja, ponekad ponovo zaigra.

- Kada vidim da se neko obukao u moju nošnju, ponosna sam. Znam da moj rad nije uzaludan, nego da se ponovo vraćamo odakle smo krenuli. Meni je najveća nagrada kada moj rad ode u svijet i predstavi mene, udruženje i našu tradiciju. Zato ću tome naučiti i svoje unuke. Dok god postoji neko ko će vesti i nositi nošnju, naše nasljeđe živi - zaključuje Gordana.

ŽELjA MALOG PALjANINA

Posebno pamti priču o dječaku iz Pala čije sestre su igrale u kulturno-umjetničkom društvu, ali on nije. Jednom prilikom su mu u kući obukli neki veliki prsluk, a on je rekao da želi svoju nošnju. Tada je njegova baka saznala za Gordanu preko interneta i odlučila da unuku ispuni želju.

- Kada je nošnja stigla, tri dana je nije skidao. Čekali su da zaspi pa mu je skinu, a on se ujutro ljutio i govorio: "Zašto ste mi skidali, ovo mi je teta Goga radila." Sada je porastao i treba mu nova, ali on kaže da neće dati ovu, dok mu ne pošaljem drugu - kroz smijeh se prisjeća Gordana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.