Njegujući pravoslavne običaje savremene porodice čuvaju bogatu tradiciju

Uz zvuke crkvenih zvona, savremeni pravoslavni vjernici kroz molitvu i lomljenje česnice proslavljaju najradosniji hrišćanski praznik. Trpeza je bogatija, dom ispunjen smijehom i radošću, a mlađi i stariji nerijetko dobiju i male poklone, simbole ljubavi i pažnje, koji unose vjeru, radost i nadu u novu godinu.

I danas, kao i nekada, odrasli čuvaju tradiciju i uvode mališane u svijet običaja koji se prenose s koljena na koljeno.

Božić je prije svega porodični praznik koji okuplja sve generacije, a djeca u njemu imaju posebno mjesto. Za najmlađe, ovaj dan ostaje prelijepa uspomena na bezbrižne trenutke djetinjstva, uspomena koju oni kasnije prenose na svoju djecu. Na ovaj način ne čuva se samo bogata tradicija, već njeguju i najvažnije vrijednosti: ljubav, pažnja i toplina porodičnog doma.

Dan nakon spomena svetog apostola Filipa, sve do praznika Rođenja Hristovog traje božićni post, takođe poznat i kao Filipov post, odnosno Četrdesetnica. Smisao božićnog posta nije samo u uzdržavanju od određene hrane, već prije svega u duhovnom očišćenju, pojačanoj molitvi i smirenju.

Od Badnjeg dana do Malog Božića svaka porodica uvodi u svoj dom simbole vjere, radosti i nade koji praznik čine još svečanijim i bližim srcu svakog člana porodice.

Djetinjci, Materice i Oci

U nedjeljama koje prethode Božiću u srpskoj pravoslavnoj tradiciji obilježavaju se posebni praznici koji simbolizuju čvrste porodične veze, slogu i mir. Djetinjci se slave treće nedjelje pred Božić, Materice druge, dok se Oci ili Očevi obilježavaju posljednje nedjelje uoči najradosnijeg hrišćanskog praznika.

Djetinjce vjernici obilježavaju tako što odrasli, najčešće roditelji ili stariji članovi porodice, u šali vežu djeci ruke ili noge za sto ili stolicu. Djeca se "driješe" poklonima koje daju roditelji, a ovaj običaj nosi simboliku porodične bliskosti, radosti i međusobne pažnje. Na Materice djeca rano ujutaru, unaprijed pripremljenim kanapom, maramom ili kaišem, na prepad vežu svoje majke za noge, isto onako kako su majke njih vezivale na Djetinjce. Majka se pravi da ne zna zašto je vezana, a djeca joj čestitaju praznik. Kako bi se "driješila", majka djeci daruje poklone, najčešće slatkiše ili kolače. Na isti način vežu se i sve udate žene u kući, koje se takođe driješe poklonima. Oci, odnosno Očevi praznuju se tako što djeca vežu svoje očeve, koji se potom "driješe" poklonima.

Tucindan

Dva dana pred Božić, 5. januara, obilježava se i Tucindan, kada domaćini pripremaju božićnu pečenicu. Nekada se pečenica "tukla", odnosno ubijala krupicom soli ili ušicama od sjekire, nakon čega se prase ili jagnje klalo i spremalo. Po tom običaju ovaj praznik je dobio svoje ime. Prema narodnom vjerovanju, na Tucindan nije dobro tući djecu, jer će u protivnom biti nevaljala cijele godine. Takođe, vjeruje se da se na ovaj dan ne smije ništa davati iz kuće, a da dugove treba vratiti, kako domaćin ne bi ostao dužan do sljedećeg Božića. Prema narodnim običajima, spremanje pečenice predstavlja jednu vrstu žrtve koja se prinosi Bogu.

Badnji dan

Svake godine 6. januara pravoslavni Hrišćani obilježavaju Badnji dan koji je dobio ime po badnjaku, mladom hrastovom ili cerovom drvetu, koji se uoči Božića sječe i donosi kući. Još u ranim jutarnjim časovima domaćini odlaze u šumu i biraju mlado drvo koje mogu ponijeti na ramenu.

Prije sječe, domaćin se okreće ka istoku, krsti se i pominje Boga i predstojeći praznik. Badnjak se sječe sa istočne strane, najčešće sa tri snažna udarca, a ako se ne obori odmah, dovršava se lomljenjem. Kada se donese kući, badnjak se naslanja uz ulazna vrata i tu stoji do večeri. Nekada se ovaj običaj strogo poštovao, dok je danas za mnoge postalo uobičajeno, bez žurbe, otići do uličnih prodavaca, odabrati granačicu badnjaka i unijeti je u kuću. U međuvremenu, u domaćinstvu se loži vatra, pristavlja pečenica, a žene pripremaju božićne kolače i trpezu za najradosniji hrišćanski praznik. U večernjim časovima domaćin unosi u kuću pečenicu, badnjak i slamu. Badnjak se unosi u kuću i stavlja pored šporeta ili peći, gdje se jedan njegov dio odmah loži, dok se u domovima bez ognjišta odlaže uz pečenicu. Potom se unosi slama, koja se prostire po kući i simbolizuje slamu u vitlejemskoj pećini. Pod stolom se u slamu stavljaju slatkiši i sitni pokloni koje djeca traže, pijučući kao pilići, što u dom unosi posebnu radost i živost, a taj običaj u narodu je poznat kao "pijukanje". Badnju večeru obilježava posna trpeza.

Božić

Prvi dan Božića pravoslavni vjernici proslavljaju 7. januara. Još prije svitanja, zvona na pravoslavnim hramovima oglašavaju Hristovo rođenje.

Nakon jutarnjeg bogosluženja, vjernici primaju naforu, koja je prva hrana koja se uzima na Božić. Pozdravljaju se riječima: "Hristos se rodi!" na šta se odgovara "Vaistinu se rodi!". Ovim pozdravom Srbi se pozdravljaju sve do Bogojavljenja, 19. januara.

Dok je domaćin u crkvi, domaćica u ranim jutarnjim časovima mijesi tijesto za česnicu, odnosno božićnu pogaču. U česnicu se stavlja novčić, u narodu se vjeruje da će onaj ko u svom dijelu odlomljene česnice pronađe novčić ili dio badnjaka biti srećan i napredan tokom godine.

Domaćin pali svijeću, kadi ikone, kandilo i ukućane prije ručka, nakon čega se za trpezom čita molitva "Oče naš". Česnica se potom okreće, preliva vinom i lomi na onoliko dijelova koliko ima članova porodice.

Na Božić prije podne u dom dolazi položajnik, prvi gost koji se smatra donosiocem sreće. Položajnik pozdravlja domaćina i ukućane, a zatim prilazi šporetu ili ognjištu, gdje raspiruje vatru komadima badnjaka. Domaćica ga potom poslužuje i daruje prikladnim poklonom.

Posebno mjesto na trpezi ima zeleno žito, koje simbolizuje novi život, nadu i obnovu. Prvi dan Božića simbolizuje radost Hristovog rođenja i obnovu života, dok se drugi dan praznuje mirnije i svečano, uz liturgiju posvećenu Presvetoj Bogorodici. Trećeg dana Božića obilježava se praznik Svetog arhiđakona Stefana. Na najradosniji praznik prema narodnom predanju valja započeti neki novi posao, a nije dobro spavati ili drijemati jer se vjeruje da će osoba čitave godine drijemati.

Mali Božić

Na prvi dan Nove godine po julijanskom kalendaru, 14. januara, obilježava se Mali Božić, ali i Obrezanje Gospodnje i Svetog Vasilija Velikog. U crkvenom kalendaru ovaj datum je obilježen crvenim slovom, a ujedno je i mrsni dan.

U mnogim krajevima na ovaj dan ponavljaju se božićni običaji, pa se tako u kuću ponovo unosi badnjak, dočekuje položajnik, a na trpezu se iznosi ostatak česnice. Po narodnom vjerovanju, Novu godinu treba dočekati budan, jer se smatralo da će u suprotnom cijela godina proteći u pospanosti i umoru. Postojalo je i vjerovanje da na ovaj dan u kuću treba unijeti neku novu stvar, kupljenu tog dana, kako bi cijele godine bilo napretka. Takođe se savjetovalo izbjegavanje svađa i neprijatnosti, jer se smatralo da bi one mogle obilježiti cijelu godinu. Za Mali Božić priprema se poseban obredni hljeb "vasilica". Najčešće se pravi od tankih kora, sa medom i mašću, dok su u nekim krajevima u nju dodavani suvo grožđe, bundeva ili orasi. Vasilica se sječe, ne lomi se i jede se bez posebnih pravila.

Na Mali Božić pažljivo se posmatra i vrijeme. Prema narodnim vjerovanjima, snijeg ili oblačno vrijeme nagovještavaju rodnu godinu, dok se suvo vrijeme smatra znakom suše i lošeg roda.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.