Nije plava, al spasava

ROGATICA - Ako neko sa dvije godine ostane bez majke i ako mu ljudi dobre volje pomognu da odraste i postane neko i nešto, a to je slučaj sa mnom, onda nije čudo zašto sam otišla u humanitarce i zašto sam najviše nepoznatome dala 70 boca vlastite krvi. Nije plava, ali je uvijek dobrodošla.

Ovako je svoju životnu priču za "Glas Srpske" počela Stanica Ostojić, rođena Miličević, koja je početkom 1996. poslije Dejtona, ostavila Miljacku i Sarajevo i živi u naselju Kovanj kod Rogatice.

Povod za priču bilo je Staničino 70. dobrovoljno darivanje krvi. Time je ova sada 63-godišnja penzionerka ušla u red rekordera po broju davanja ove dragocjene tečnosti ne samo u opštini Rogatica, nego i šire.

- Rođena sam u selu Blažijevići kod Borika. Deseto sam dijete u oca Miladina i majke Stanice. Dali su mi majčino ime, jer su moji roditelji imali još šestoro ženske djece i sva su pomrla. Da bi to umiranje stalo neko je predložio da prvom narednom ženskom djetetu koje im se rodi dadnu ime Stanica, odnosno da ponove ime majke. Tako sam ja dobila ime i stalo je umiranje, ali i rađanje u našoj porodici, nastavlja priču Stanica.

- Živjeli smo skroman seljački život. Više smo ne imali nego imali i moja tri brata, kako je koji pristizao za rad, odlazili su trbuhom za kruhom. Put ih je odveo u Srbiju. Pri kraju 1963. umro nam je otac i ja sam ostala sama kod kuće. Po nagovoru prijatelja i ja sam se otisla u nepoznato. Ali, nisam pošla prema braći i Srbiji, nego u Sarajevo. Zahvaljujući poznanicima, 4. januara sada već davne 1964. dobila sam posao pomoćne kuvarice u društvenoj ishrani fabrike čarapa "Ključ". Zanat sam "krala" od starijih koleginica, a uporedo se školovala i u srednjoj ugostiteljskoj školi i stekla kvalifikaciju ugostiteljskog tehničara. U međuvremenu sam se udala za Čedu Ostojića iz Bijeljine i dobila kćerku Slobodanku. Čedo mi je, nažalost, završio u logoru "Viktor Bubanj", priča Stanica.

- Krv sam prvi put dala negdje na početku rada u "Ključu". Jedna moja radna koleginica, Vasva se zvala, naglo se razboljela. Radilo se o ženskim bolestima i pričalo se da joj je život u pitanju. Prijetila je opasnost da njeno dvoje maloljetne djece ostanu bez majke. Kako sam i ja odrasla kao siroče bez majke, bez dvoumljenja sam se odazvala na poziv za davanje krvi bolesnoj koleginici.

- Moram priznati, priča Stanica, da je moje prvo dobrovoljno davanje krvi prošlo sa dozom straha i neizvjesnosti. Ovo, tim prije što je ono išlo iz vene u venu, jer je ta moja koleginica već bila na operacionom stolu, a imale smo istu krvnu grupu. Kasnije su mi rekli da je tada od mene uzeto oko pola litra krvi. Nisam zažalila, jer je Vasva ostala živa na radost svoje djece i ostale porodice, ali i mene kao njenog prijatelja.

- Pošto je sve prošlo u najboljem redu ja sam od tada postala redovni davalac krvi. Radi toga sam bila cijenjena u kolektivu, pa čak birana u političke i samoupravne organe. Odazivala sam se na svaki poziv Aktiva dobrovoljnih davalaca krvi i, po evidencionoj knjižici, koja mi je, nažalost, ostala u Sarajevu, do početka Odbrambeno-otadžbinskog rata krv sam dala 40 puta.

- I tokom rata nisam prestala da budem "izvor" tečnosti koja život znači. Kuća u kojoj sam živjela nalazila se nedaleko od bolnice "Žica" i ja kao poznati davalac krvi koje je stalno manjkalo, bila sam nerijetko u prilici da dam dragocjenu tečnost za spas naših ranjenika od boraca sa prve linije do djece od pet pa i manje godina. Mislim da sam u tom periodu krv dala petnaestak puta i nikad manje od 0,3 litra.

Kad kažu ljekari...

I po dolasku u Rogaticu, Stanica je nastavila da dobrovoljno daje krv. Bilo je to 19. marta 1999. kada je, piše u njenoj knjižici, na poziv Opštinskog odbora Crvenog krsta 53. put dala tečnost koja život znači. Posljednji, 70. put bilo je 23. aprila ove godine.

Na pitanje kad će "stati" njeno humanitarno djelo, Stanica kaže:

- Kad to kažu ljekari, moja je želja da još potraje. Bar do jubilarnog, stotog?!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.