Nije bilo spasa od zločinačke ruke

Po ugledu na svoje nacističke saveznike i Nezavisna država Hrvatska je za vrijeme Drugog svjetskog rata trebalo da se obračuna sa "remetilačkim faktorom" i stvori etnički čistu državu. To je podrazumijevalo fizičko istrebljenje Srba, Jevreja i Roma, koji su činili znatan broj stanovnika NDH.

Da bi ozakonila načela ustaškog pokreta, koji je zagovarao uništenje ovih naroda, ustaška vlast donijela je niz zakonskih odluka i propisa, poznatih kao "rasni zakoni".

U Zagrebu je u aprilu 1941. godine osnovana "Ustaška nadzorna služba", čiji je "Ured III" bio zadužen za organizovanje koncentracionih logora širom NDH. Na čelu "Ureda III" nalazio se Eugen Dida Kvaternik. Prvi koncentracioni logor Danica osnovan je već 15. aprila u Koprivnici. Prvi logoraši stigli su u logor tri dana kasnije. Do jula je kroz Danicu prošlo oko 5.000 ljudi.

Jasenovac

Jasenovac je bio najveći logor smrti u NDH na prostoru okupirane Jugoslavije za vrijeme Drugog svjetskog rata. Formiran je u avgustu 1941. godine u okolini istoimenog gradića, a uništen od ustaša aprila 1945. godine.

"Radni logor Jasenovac" bio je logor smrti za Srbe, Rome i Jevreje, svih uzrasta, polova, starosnih dobi, socijalnih, obrazovnih i drugih profila, kao i za njihove simpatizere. U njemu je stradalo oko 700.000 ljudi, od kojih pola miliona Srba. Mučeni su i ubijani na najsvirepije načine.

Sistem koncentracionih logora Jasenovac je u egzilu osmislio Vjekoslav Maks Luburić, koji je bio i njegov prvi komandant. Prvi upravnik logora bio je bivši rimokatolički sveštenik Miroslav Filipović, a kasnije Dinko Šakić. U Donjoj Gradini, sa druge strane rijeke Save, vršena su pogubljenja.

Logori za djecu nalazili su se u Sisku i u Jastrebarskom, a ženski logor u Staroj Gradišci jugoistočno od Jasenovca, mada je žena i djece bilo i u Jasenovcu.

Đuro M. Koljanin iz Dragelja u Gradišci, zajedno sa ocem Milovanom i majkom Stakom, bratom Rankom i sestrama Persom, Zorkom i Marom, 1942. godine završio je u logoru.

Nakon što su ih razdvojili, petogodišnji Đuro našao se u dječijem logoru u Sisku. Zahvaljujući svojoj snalažljivosti, uspio je da se spase od sigurne smrti.

- Najcrnji dan za mene, moje rodne Dragelje i sav kozarski kraj bio je 11. septembar 1943. Tada je veći broj mještana i nemoćne djece otjeran sa svojih ognjišta u logore, a mnogi od njih su pobijeni na najmonstruoznije načine. Samo rijetki su uspjeli da se spase od zločinačke ruke - priča Koljanin.

Napominje da su u Drageljima ubijena 193 mještanina, ali najteže je, veli, bilo otimanje djece od majki. Takva je sudbina zadesila hiljade djece potkozarskog kraja.

- Gradiška je u Drugom svjetskom ratu ostala bez svakog četvrtog stanovnika i to je ogromna cijena, koju mi i buduće generacije moramo imati na umu. To ne smije nikada da se zaboravi - ističe Koljanin.

U Kozarskoj Dubici lani je preminula 84-godišnja Milja Kaurin, zatočenica logora Jasenovac, koja je nebrojeno puta pričala o svojoj golgoti. Milja je zajedno sa 14 članova svoje porodice odvedena u Jasenovac, gdje su ustaše likvidirale devetoro, a među petoro preživjelih ukućana bila je i ona, tada trinaestogodišnja djevojčica. U logoru je oslijepljena prinudnim gledanjem u sunce.

- Tukli su me i tjerali da danju gledam u sunce, noćima u vatru, pa na kišu. Tako su mi u Jasenovcu iscurile oči - kazivala je Milja.

Jadovno

Najstrašniji i najmonstruozniji logor, koji je prethodio Jasenovcu, bio je kompleks logor Jadovno (Gospić-Jadovno-Pag), osnovan početkom maja 1941. godine, a zatvoren intervencijom Italijana avgusta iste godine.

Ustaše su 1941. godine u ovaj logor odvodile Srbe i Jevreje, a tokom kratkog perioda postojanja logora u Jadovnu je ubijeno više od 40.000 ljudi. Ubijani su noževima, maljevima ili živi bacani u jame. Hiljade tijela stradalih muškaraca, žena i djece i danas počivaju u kraškim jamama Velebita. Oko 2.000 ljudi preživjelo je Jadovno, ali su prebačeni u Jasenovac.

- Kapetan Bertoli mi je pričao, kada više nisam bio komandant, da je ovdje dovedeno bar 4.000 osoba, koje su bile ubijene i bačene u more, a isto i poklane i zatrpane u jednu jamu. Među ovim osobama, po njegovom pričanju, bile su i   kćerke jugoslovenskih oficira, koje su silovane, zatim ubijene i bačene u jamu. Dalje mi je napomenuo da su neke osobe bile žive bačene u jamu i zatrpane, da se čuo njihov vapaj - stoji u iskazu pukovnika Pjetra Fjoretija, koji je komandovao italijanskom posadom na Pagu u jesen 1941. godine.

Osnivanju koncentracionog logora Jadovno prethodilo je osnivanje kaznionice Okružnog suda u Gospiću.

- Za ono vrijeme dok sam ja bila u kaznionici, vršena su masovna zločinstva, kao ubijanje, batinanje i slično, te sam tako gledala ljude čak odrezanih ušiju i na sve načine mučene - svjedočila je o strašnim uslovima života u gospićkoj kaznionici jedna od zatvorenica Ana Fajdić.

Svirepost

- Svireposti ustaša nije bilo kraja. Tako su 1943. godine u Razboju Ljevčanskom u Srpcu mučki ubili 22 nedužna mještanina. Opkolili su njihove kuće, a onda se iživljavali nad njima i bacili ih u Vrbas. Plakali su i tražili milost, ali im nije bilo spasa. Među žrtvama je bilo 15 žena, a 11 njih je bilo mlađe od 15 godina. Najmlađa, Petra Stegić, bila tek u kolijevci - priča predsjednik srbačkog SUBNOR-a Danilo Košutić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.