Nekadašnji radnici "Oriolika" iz Prijebljega kod Srpca evocirali uspomene

SRBAC - Iako su se kroz decenije mijenjali proizvodni procesi, tradicija drvoprerađivačke industrije u Prijebljezima kod Srpca i dalje živi, a na mjestu bivše fabrike "Oriolik", koja je decenijama bila simbol rada i zajedništva, još se osjeća duh prošlih vremena. Više od pola vijeka kasnije, stotinu nekadašnjih radnika ponovo se sastalo, ali ne da obavljaju radne zadatke, nego da bi se prisjetili zajedničkih trenutaka i postignuća.

Radeći kao podružnica nekadašnjeg industrijskog giganta iz Oriovca, srbački "Oriolik", koji je otvoren 2. marta 1972. godine, ubrzo je postao jedan od stubova lokalne privrede ostvarujući zavidne rezultate u proizvodnji oblovine i izradi dijelova za namještaj i drugih proizvoda.

Jedan od najstarijih radnika i inicijator susreta Slavko Ostojić rekao je da su počeli sa tri zaposlena, zatim pet, a kasnije ih je bilo više od 50. Tokom decenija kroz firmu ih je, kako kaže, prošlo više stotina.

- Ovo je bila jedna od prvih firmi u srbačkoj opštini. S vremenom su se mijenjali nazivi iz "Oriolik" u "Vrbas", a potom i u DIP "Srbac" Prijebljezi, ali duh i predanost radnika ostali su isti. Sarađivali smo sa fabrikama u Gradišci i Šamcu koje smo redovno obilazili, a putovali smo i na obuke u Slavonsku Orahovicu - rekao je Ostojić.

Dodaje da su organizovali zajedničke izlete i druženja, a nekoliko parova se upoznalo u fabrici i formiralo porodice.

- Proslavljali smo praznike poput 1. maja i išli u Beograd u Kuću cvijeća. Učestvovali smo na turnirima, posjećivali druge firme i putovali na ljetovanje. Ovakvo zajedništvo u privrednim kolektivima je danas prava rijetkost - smatra Ostojić.

Dragoljub Kasagić, koji je 11 godina obavljao funkciju direktora, prisjetio se kako su poslovni uspjesi išli ruku pod ruku sa brigom o bezbjednosti i dobrobiti zaposlenih.

- Bilo je mnogo lijepih trenutaka, bilo je i problema, ali ne u tom obimu da bi se obustavila proizvodnja. Na sreću, nismo imali većih povreda, niti požara, a najviše sam se bojao toga. Sva rezana građa je išla pretežno za Italiju, dio za Njemačku i bilo je vremena kada smo organizovali rad u tri smjene. Imali smo i finalnu proizvodnju, tako da možemo reći da je to vrijeme bilo za nas veoma uspješno - istakao je Kasagić.

Miloš Vučenović iz Poveliča kaže da je u fabriku došao odmah po povratku iz vojske, u vremenu kada tehnologija nije bila na nivou današnje.

- Prijavio sam se na biro i razmišljao da li da idem da radim u Njemačku, ali odmah su me pozvali da dođem u Prijebljege, gdje sam primljen na posao. Počeci su bili teški, krug fabrike nije bio asfaltiran, pakete smo vozili po šljunku i tražili konje da voze klade i dasku na transportere da bi krenula proizvodnja. Imali smo samo jedan viljuškar pa sam znao ostati po cijeli dan na poslu, ali društvo je bilo veliko, svi smo bili mladi i vrijedni. Naš rad je bio cijenjen, sve smo radili u dogovoru, poštovali se i nije bilo nikakvih podjela - naglašava Vučenović, koji je penzionisan 1998. godine.

Okupljanje radnika, koje je organizovano u svadbenom salonu "Savić" u Poveliču, pokazalo je koliko su uspomene na nekadašnji "Oriolik" i dalje žive, a iako više ne postoji, na istom mjestu posluju firme "Drvoprodeks" i "Ensa BH", koje su uspješno nastavile tradiciju drvoprerađivačke djelatnosti na ovom području.

Zanat

Radovan Vukota, penzioner i jedan od prvih zaposlenih radnika u "Orioliku", poručio je mladima da završe zanate, jer su isplativi.

- Zanat je dobra stvar i mladi neće pogriješiti koji god da izaberu, ali je najvažnije od svega da ne napuštaju svoju zemlju, jer je život i ovdje lijep - rekao je Vukota.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.