Muharem Bazdulj: Dva su Plava čuperka, jedan je Halid

U nezaboravnoj pjesmi "Zabranjenog pušenja" "Ibro Dirka" kao ilustracija neviđenog privremenog estradnog uspjeha navedenog umjetnika iz naslova pjesme navodi se i podatak "sa oba Halida se sliko". (Jedino što je po veličini i značaju uporedivo je ono sljedeće: "S Brenom bio", uz sve slućene i neslućene valere glagola "biti").

Da imamo vremena i prostora za vitičastu zagradu, valjalo bi ubaciti i cijeli mikroesej o tome koliko je savršeno i beprijekorno, da ne kažem baš genijalno, otpjevao Nele prvu strofu te pjesme: od akcentovanja "rahmeta" i "Bismile", od toga da dernek "počme", a ne "počne" preko toga da te Ibro u sevdah "baći", a ne "baci", da je u rahmetu "h" čujno, prepoznatljivo, neizostavno i čvrsto kano klisurina, dok je harmonika već "armonika", onda tipična sarajevska kombinacija lažne skromnosti i skoro daning-krugerovske sklonosti potpunoj ubijeđenosti u relevanciju vlastite procjene (ono čuveno "nisam kompetentan, ali...", odnosno u pjesmi "u tu svirku se ne razumijem baš", ali da vam ja kažem...) i na kraju, odnosno na početku, način na koji izgovara nadimak "Dirka".

IMAŠ VIZIJU, IMAŠ SAN

I da, svako ko pamti osamdesete godine prošlog vijeka, vrijeme kad napisan i otpjevan "Ibro Dirka", zna da su bila dvojica svejugoslovenski poznatih folk pjevača imena Halid: Halid Bešlić iz Knežine nedaleko od Sarajeva i Halid Muslimović iz Prijedora. Iako razlika u godinama nije beznačajna, karijere im počinju nekako paralelno. U prvi mah jedan je vjerovatno najpoznatiji po stihu "Neću, neću dijamante", prvom stihu refrena jednog od njegovih ranih hitova, drugi po nadimku Plavi čuperak zbog pomodno ofarbanog plavog prednjeg pramena kose, a što je prizivalo svima znanu pjesmu Mike Antića. Nije tad bilo neke prevelike socijalne razlike u njihovim publikama. Isti je to bio žanr, ono što je Ivan Čolović nazvao novokomponovana narodna muzika. Ali bilo je razlika u imidžu i recepciji. Iza rata, kad je prošlo samo nekoliko godina, ali čitavi svjetovi su se srušili, zagrebačka frakcija "Zabranjenog pušenja" napravila je pjesmu "Halid umjesto Halida". Bila je to neka vrsta spin-ofa za "Ibru Dirku". Ibro je bio genije koji je odbio estradu, Halid umjesto Halida veliki talenat koji je estrada prežvakala i povratila. Ali sada svejedno, više nisu mogla postojati dva Halida simultano, ostao je samo jedan; Bešlić, naravno, Muslimoviću u budućnosti ostaje "link" sa Mikom Antićem, uostalom "link" koji nipošto nije za potcjenjivanje.

NAKON RATA

Đorđe Matić je u jednom intervjuu, lapidarno, ali neobično lucidno primijetio da su tokom rata "narodnjaci bili dorasliji situaciji od rokera". Urednik je od toga efektno i iskusno napravio naslov, a Matić dalje veli: "Očekivali smo da će rokeri biti neka vrsta svijesti i savjesti u teškim vremenima. Naprotiv, većina se pokazala bijednim malograđanima i konformistima, a oni koji nisu htjeli u podjele reagirali su smušeno i ne naročito suvislo. S druge strane, narodnjaci su iz svoje 'niske' kulture progovorili bolje i bolnije ponekad od naglašeno urbanih autora".

Nijedan od dva Halida nije iznevjerio tu Matićevu dijagnozu, a sudbine njihovih zavičaja, naročito Muslimovićevog, mogle su ih odvesti u razne nacionalističke stranputice, ali, srećom, nisu. I ne potcjenjujući Muslimovića ni u kakvom smislu, ali on ovdje, uostalom, osim usputno, nije tema, njih dvojica više nisu bili ni dva Halida ni isti žanr. Što kroz saradnju s kompozitorima od Saše Lošića do Džeronima, što kroz filmsku muziku, što kroz javni i humanitarni angažman, gdje nikad nije pravio razliku po vjeri i naciji, Halid Bešlić je zaslužio da bude ovako iskreno ožaljen svuda gdje su slično ožaljeni, rekao bih, jedino Toše Proeski, Arsen Dedić i Đorđe Balašević.

HLADNA VODA

I da, valjda ne može bez toga da se i ovo napiše. Neki od vas će se sjetiti, ima tome nekoliko godina, kad je bošnjačko paraobavještajno podzemlje u saradnji s tabloidnim šljamom i hameljom "napakovalo" skandal oko snimka na kojem veselo društvo u kojem su uz pisca ovog teksta nobelovac Peter Handke i dvostruki dobitnik kanske "Zlatne palme" i još bar pola tuceta najvažnijih svjetskih filmskih nagrada Emir Kusturica, na maliganskom noćnom druženju uz muziku uživo u stanovitoj ugostiteljskoj ustanovi na srpskoj planini Zlatibor, pjeva Halidovu "Romaniju". Od potpuno benignog snimka, koji je jedan mladi Francuz neupoznat s lokalnim političkim kontekstom objavio na svom privatnom profilu na jednoj društvenoj mreži, napravljen je preplet kleveta i laži, gdje su potezani genocidi, žive lomače, veleizdaje i islamofobije. Kako su Emir i Muharem, sinovi Murata i Sene, odnosno Saliha i Nure, plus čovjek koji je svojoj prvoj ćerki dao imena Amina, a jedina opštepoznata istorijsko-civilizacijska konotacija tog imena je riječ da se radi o imenu majke Muhameda Pejgamera, dok uz sve to ni on, Handke, ni djetetova majka, glumica Libgert Švarc, nisu muslimani, niti je ime uobičajeno u austrijskim i njemačkim uslovima, trojica umjetnika od kojih su sve trojica u svojim knjigama i filmovima, svaki u svojim dometima, naravno, s toplinom pisali i vizuelnim sredstvima komunicirali o tradicionalnom muslimanskom porodičnom moralu, o ljepoti vitkih minareta i generalno poetičnosti muslimanskog svijeta, proglašeni islamofobima, a da povod bude pjevanje pjesme koju inače pjeva pjevač musliman, a pjesma je ljubavna i govori o nostalgiji prema zavičaju, mi je misterija koju može da objasni valjda samo patološka priroda divljeg, primitivnog i anarhičnog "digitalnog svijeta" te zla namjera raznih kvazinovinara, jalnih "intelektualaca", neostvarenih umjetnika i ostalih "državnih službenika". Bilo kako bilo, ne volim toga ni da se sjetim, ni mete koju su mi stavili na čelo, ni upozorenja upućenih ljudi da se ne krećem u određenim rejonima, ni bizarnih i nezakonitih odluka određenih gradskih skupština o "nepoželjnim osobama", ni posebno brojnog obezbjeđenja dovedenog na jedan kulturni događaj, a samo zbog mog učešća, ni medijskih i drugih ataka na mene i moje bližnje, ni udara na egzistenciju kad mi je oduzet jedini u to vrijeme redovan izvor prihoda, čak ni savjeta najuglednijih srpskih advokata da tužim kremu sarajevskog političko-javnog života za klevetu i duševne boli, a da mi oni garantuju da bi svaki normalan sud presudio u moju korist. Ali okej, u takvim vremenima vidimo ko je čovjek, a ko nije, a meni je taj spisak uvijek pred onim arhetipskim unutrašnjim okom. Ž. M.-u, recimo, hvala uvijek i gdje čuo i gdje ne čuo (a ovdje će, slutim, čuti), a hvala i H. B.-u koji je našao načina da diskretno javi da je njemu lično drago i ko je pjevao i šta se pjevalo.

Imaju Grci anegdotu, kao umru Solunac i Atinjanin, pa osvanu na istoj eshatološkoj destinaciji i onda potonji slavi jer je u raju, a prvi plače jer je u paklu. Pa ga Atinjanin pita otkud mu ideja da je ova Božija ljepota pakao, a on mu kaže: "Pa mnogo je ružnije od Soluna".

Ode Halid; da mu dobri Alah da rajsko naselje i da mu tamo voda bude bar blizu slatka kao romanijska.

P.S.

Dostojevski negdje kaže: "Ljubiti, a ne biti ljubljen je kao odazvati se, a da te niko nije zvao". Da ne bude da i javno nije bilo obostrano, kome se čita nek čita faksimil iz "Slobodne Dalmacije", meni je nepristojno da u svom tekstu citiram. Nedavno mi je prijatelj pisac pisao da mu je pokojni otac u novčaniku čuvao prvu književnu kritiku objavljenu u "Politici" o njegovoj knjizi. Ja u telefonu ne čuvam laskave citate koje su o meni izrekli nobelovci, globalno vodeći slavisti, holivudski glumci prvog ešalona i sličan svijet, ali, eto, Halidov citat čuvam.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.