Miloš Ernaut za "Glas": Nasljeđe je naše najveće bogatstvo

Veliko je zadovoljstvo kada se otkrije neka ličnost o kojoj smo znali malo ili ništa, ili neki događaj koji je bio potpuno zaboravljen. Time im udahnjujemo neki novi život, iako na papiru, među slovima. Niko, ali baš niko, ne zaslužuje potpuni zaborav. Mnoštvo je naših baka i djedova koje danas niko ne pamti i ne pominje, a bez njih ni nas ne bi bilo. Ništa ne počinje s nama, kao što ništa neće stati našim odlaskom sa ovog svijeta. Na svu sreću, sve je više onih kojima istorija postaje i ostaje bitna.

To za "Glas Srpske" ističe magistar filozofije i novinar Miloš Ernaut koji je dobar dio života posvetio proučavanju crkvene istorije na području Krajine.

Ernaut, koji je zaposlen na Radio-televiziji Republike Srpske, javnosti je poznat kao urednik emisija "Pravoslavlje" i "Čuvari Krajine", a u njegovoj biografiji je zapisano da je autor nekoliko knjiga među kojima su "Život, djelo i kanonizacija prepodobnog Visariona Saraja Sanskog", "Suze mučenice Hristove", "Kanonsko područje Eparhije bihaćko-petrovačke u vremenu mitropolita dabrobosanskog Georgija Nikolajevića 1886-1896", kao i monografija "Spomenica - Ustoličenje mitropolita dabrobosanskog gospodina Hrizostoma".

Jedan je i od autora Prvog šematizma Eparhije bihaćko-petrovačke, a krajem prošlog mjeseca je u produkciji RTRS-a prikazan dokumentarni film "Za vjeru i slovo" za koji Ernaut, rođen u Prijedoru, potpisuje režiju i scenario. Film donosi, kako kaže, istorijski utemeljenu priču o borbi srpskog naroda u Bosni i Hercegovini za crkveno-školsku autonomiju i podsjeća da su vjera, riječ i znanje temelji opstanka svakog naroda.

Na početku razgovora, na pitanje otkud magistar filozofije u novinarstvu, odgovara riječima - sasvim slučajno iako, dodaje, ne vjeruje u slučajnosti.

- Jedne prilike ekipa RTRS-a snimala je prilog u manastiru Klisina kod Prijedora, u kojem sam se zatekao, pa sam bio jedan od sagovornika. Nakon završenog snimanja pitali su me da li bih radio na televiziji. Razmislio sam preko vikenda i pristao iako do tada nikad nisam ni pomislio da bih mogao raditi na televiziji - rekao je Ernaut prisjećajući se kako je sve počelo.

GLAS: Vaš posljednji dokumentarni film "Za vjeru i slovo" govori o istorijski utemeljenoj priči o borbi srpskog naroda u BiH za crkveno-školsku autonomiju. Šta je iznijela ta borba nakon 500 godina ropstva?

ERNAUT: Borba Srba u Bosni i Hercegovini za crkveno-školsku autonomiju jeste podvig vrijedan divljenja. Ljudi koji su predvodili tu borbu žrtvovali su sve što su imali (status, imovinu, život) da bi narodu, kojeg su predstavljali, omogućili da nakon vjekova provedenih u ropstvu  uživa svoja prava na školstvo i na slobodno vjeroispovijedanje. Volja i trud urodili su plodom, jer nijedna borba, bez obzira na ishod, nije uzaludna ako su iza nje plemenite namjere.

GLAS: Kome treba da zahvalimo? Ko su ti narodni prvaci, heroji? Koja to imena iz tog doba treba da budu zapisana zlatnim slovima u srpskoj istoriji?

ERNAUT: Prije svih Gligorije Jeftanović, Vojislav Šola, Kosta Kujundžić, Risto Pavlović, Bogdan Milanović, Mile Popadić, ali i mnogi drugi, znani i neznani, koji su svom narodu dali sve što su mogli ne gledajući sopstvenu, već narodnu korist. Takvi ljudi nam trebaju i danas. Oni su naša nasušna potreba.

GLAS: Možemo li i danas da učimo od njih, odnosno treba li da učimo? Čuvamo li dobro ili ne i vjeru i slovo?

ERNAUT: Čuvamo ih onoliko koliko nam trebaju. Trebaće nam sve više, a čuvaćemo ih sve manje ako nastavimo putem kojim smo krenuli. Teško je predvidjeti buduća događanja, ali pojedinci i narodi sačuvaće sebe jedino ako nikad ne zaborave vrijednosti svojih predaka.

Ne treba mnogo mudrosti da bi se to zaključilo, niti je potrebno mnogo napora da budemo i ostanemo svoji. Potrebna je samo želja, a nju moramo sami poroditi. Sačuvajmo sebe dok se nismo izgubili u svijetu koji briše svaku vrstu različitosti. Još ima vremena, a dok ima vremena, biće i nade da ćemo ostati ono što treba da budemo.

GLAS: Koliko uopšte kao narod poznajemo svoju istoriju?

ERNAUT: Poznajemo je onoliko koliko želimo poznavati sebe. Na svu sreću, sve je više onih kojima istorija postaje i ostaje bitna. Važno je da želju za istorijskim saznanjima ne zamijenimo pseudoistorijom, koja je opasnija od neznanja.  Istorija, jezik i duhovnost temeljne su odrednice svakog naroda, ali i svakog pojedinca, zato im je potrebno posvetiti veći značaj, kako u javnom prostoru tako i u životu svakoga od nas.

GLAS: Stojite iza serijala "Čuvari Krajine" na RTRS-u koji ima za cilj da predstavi bogato kulturno-istorijsko nasljeđe Srba iz Krajine, sve sa čim se malobrojni povratnici danas suočavaju. Koliko znamo, odnosno ne znamo o tom nasljeđu?

ERNAUT: Znamo jako malo, nedopustivo malo. To nasljeđe je naše najveće bogatstvo i mi većeg nemamo. Mogli bismo o tome povesti mnogo više računa, pokazati brigu o tim svjedocima naše prošlosti na način da čuvamo, istražujemo, prezentujemo i prenosimo iz naraštaja u naraštaj tu kulturno-duhovnu stečevinu naših predaka. Ako u tome zakažu institucije, entuzijasti neće, jer ih ima, ali su slabo vidljivi. 

GLAS: Koliko je teško opstati na nekadašnjim vjekovnim ognjištima? Šta kažu povratnici? Zbog čega su se vratili? Vjeruju li da će jednog dana, ipak, sve biti kao nekada i da će neke buduće generacije Srba opet stasavati u krajevima gdje im počivaju kosti predaka?

ERNAUT: Zavičajna ljubav je veliki pokretač. Da nije te ljubavi, mnoga krajiška sela više ne bi bila na mapi života. Iščezla bi u potpunosti, a sa njima i sjećanje na ljude koji više ne hode zemljom. Srpski povratnici nikada nisu bili adekvatno podržani, a danas se, iako ih je manje iz godine u godinu, bore da opstanu u svojim selima, na svojim ognjištima, često u nedostatku osnovnih životnih uslova.

S druge strane, u cijelom svijetu migracije su trend, razvijaju se gradovi, a sela sve brže iščezavaju. To nije dobro za bilo koji narod, pa ni za naš, jer ako sela ostanu pusta, ostaćemo bez korijena, bez identitetskog temelja iz kojeg smo iznikli. Dok nije prekasno, treba da činimo sve da se taj proces zaustavi. Trudim se da dam svoj mali doprinos da se stvari promijene nabolje. Ne mogu učiniti onoliko koliko bih htio, ali kao što davno reče sveti Petar Cetinjski: "Ko učini koliko je kadar, učinio je koliko je dužan".

GLAS: Dobar dio života posvetili ste proučavanju crkvene istorije u Krajini. Na tu temu ste napisali i nekoliko knjiga. Šta Vas je podstaklo na to? Ljubav prema tome ili je nešto drugo u pitanju?

ERNAUT: Ljubav je pokretač, bez sumnje. Želja da se od zaborava sačuvaju ljudi i događaji koji su odredili naš istorijski put, osnovni je motiv iako, iskreno, ne znam gdje je korijen te ljubavi. Veliko je zadovoljstvo kad se otkrije neka ličnost o kojoj smo znali malo ili ništa, ili neki događaj koji je bio potpuno zaboravljen. Time im udahnjujemo neki novi život, iako na papiru, među slovima.

Niko, ali baš niko, ne zaslužuje potpuni zaborav. Mnoštvo je naših baka i djedova koje danas niko ne pamti i ne pominje, a bez njih ni nas ne bi bilo. Ništa ne počinje s nama, kao što ništa neće stati našim odlaskom sa ovog svijeta. Svi ljudi, bez obzira na to da li ih je prepoznalo vrijeme ili ne, po mom skromnom sudu jesu istorijske ličnosti i kao takve ih doživljavam.

Iako nisu uticali na tokove svjetske ili evropske istorije, naši preci i njihove odluke presudno su uticali na ono po čemu danas prepoznajemo sebe. Zato je važno da se, za početak, bar malo zainteresujemo za porodičnu prošlost, da stavimo na papir sve one pretke čija su nam imena poznata, jer protok vremena zauvijek će obrisati ono što bi se danas moglo sačuvati.

GLAS: Jedan dokaz posvećenosti tome je Orden svetog despota Stefana Lazarevića. Šta u današnje vrijeme znači biti odlikovan ordenom kao što je taj?

ERNAUT: Orden svetog Stefana Lazarevića dodjeljuje Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve za pregalaštvo u nauci i kulturi. Moram priznati da sam ponosan što sam nosilac tog visokog priznanja iako se nadam da ću u ostatku života učiniti mnogo više nego što sam učinio do sada. Planova je mnogo, truda ne nedostaje, pa se uzdam u Boga i vrijeme kojem idemo u susret. Čovjekova suština je njegovo djelo. Ono što stvorimo ostaje iza nas, da svjedoči o nama, a ono što nosimo duboko u srcu, odnosimo na nebesa.

GLAS: U dostupnoj biografiji piše da ste član Odbora Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve za izučavanje genocida nad srpskim narodom u BiH. Koliko su Srbi, gledajući kroz vijekove, ugnjetavani na ovom području?

ERNAUT: Ovdje se istorija, najčešće, piše krvlju. Ovdje je stradanje konstanta, uslov postojanja, cijena opstanka. Ko nije spreman da strada, ovdje ne može opstati. Tome nas ne uči samo prošlost već i naše lično pamćenje. Zvuči apsurdno, ali nije smisao života da bude samo lijep već da bude sadržajan, a sadržajan je, najčešće, ako je bolan. Tu misao velikog glumca Steve Žigona doživio sam kao svoju sopstvenu i njome tumačim našu želju da opstanemo gdje se strada, da stradamo opstajući, da opstajemo stradajući. Baš toj "ludoj ljubavi" treba da zahvalimo što jesmo gdje jesmo, gdje smo oduvijek i bili.    

Centar

GLAS: Predvodite i Centar za istoriju, tradiciju i duhovnost, osnovan uz blagoslov Eparhije bihaćko-petrovačke i rmanjske. Šta je zadatak tog centra i šta je urađeno od osnivanja do danas?

ERNAUT: Zadatak Centra za istoriju, tradiciju i duhovnost Eparhije bihaćko-petrovačke ogleda se u istraživanju, publikovanju i prezentovanju bogatog kulturno-istorijskog i duhovnog nasljeđa krajiških pravoslavnih Srba, a koje ne smije i neće biti zaboravljeno. Tokom prošle godine objavili smo dvije naučne monografije, "Manastir Rmanj - Čuvar srpske tromeđe" i "Eparhija bihaćka (1924-1931)", a tokom ove godine izaći će monografija o sveštenomučenicima, a u pripremi je i dokumentarni film o hrišćanskoj prošlosti na području Eparhije, čiji kršteni korijeni sežu 15 vijekova unazad, u rani srednji vijek. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.