Marija nigdje ne ide bez igala i pletiva

VIŠEGRAD - Da su ljudi, pa i oni najobičniji, prave riznice nezabilježenih životnih priča govori i primjer seljanke Marije Todorović iz sela Veletova kod Višegrada.

Njeni životni vidici dosezali su "čak do manastira u Dobrunu" ili do stočne i robne pijace u Višegradu ali ono što je u životu radila i čim se bavila sadašnje generacije mogu saznati samo iz priča svojih baka.

- Vuna me obijelila. Ovce smo starim makazama šišali poslije Đurđevdana, a vunu su žene prale na potoku, sušile na vrljikama i parmacima. Zimi, kad nas dopadne, češljali smo vunu gvozdenim grebenima uz svjetlost petrolejke ili za vida ako se moglo od drugog posla - priča Marija.

Žene su onda u dugim zimskim noćima iz tako izgrebenane vune izvlačile vlasi za osnovu i potku za tkanje a povlasak za pletenje vunenih čarapa ili yempera.

- Zimi smo u kuće zvali prelo na kome su žene i djevojke prele tako sređenu vunu drvenim vretenom ili prepredale drvenom drugom. Tako opredena vuna se na drvenim vitlovima motala u povjesma i klupka da bi se kasnije po želji bojila kod bojayije u Višegradu - prisjeća se Marija.

Mariju smo zatekli na seoskom sokaku kako, "da ne dangubi čuvajući ovce" plete čarape za svog unuka. Još vrijedne ruke ove živahne starice su "napamet" vrtjele igle samo njoj stotinu puta znanim i ponovljenim pokretima, postepeno se ukazivao oblik čarape a u torbi šarenici okačenoj o rame se klupko mrdalo i vrtilo.

- Čarape i danas, kao nekad, pletem sa pet malih pletećih igala a yemperi se pletu samo velikim iglama - pokazuje Marija.

Grebeni, vratila, stanovi ili razboji, preslice, duge i vretena, kako to obično biva, sa starim i isluženim stvarima sakupljaju prašinu na polumračnim tavanima. Ali još uvijek selom Veletovo usamljene starice tumaraju sokacima i vrteći iglama troše posljednja klupka vune sa ošišanih ovaca pramenki.

Djevojačka ruho

Marija kaže da se u njeno vrijeme sve djevojačko ruho pravilo ručno, kod kuće, uglavnom od vune.

- Od vune smo pravile gubere, ćebad, ponjave, prekrivače, valjali sukno, pleli i vezli čarape i rukavice. Od konoplje smo pravili bez za košulje. Svu tu djevojačku spremu slagali smo u drveni sanduk i čekala se svadba - priča starica Marija.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.