Lov kao porodični usud

ZVORNIK - Život ljudi pored velikih rijeka je po svemu različit od života gorštaka, brđana ili ravničara. Biti pored rijeke jeste velika sreća, ali i izazov i neprestana borba za opstanak.

Život pored plahovite Drine, opet, po mnogo čemu se razlikuje od života pored Save, Dunava ili neke druge veće rijeke. Pored Drine čovjek se mora dobro pomučiti da preživio, pa čak i u modernom vremenu.

Prvo što je precima Podrinjaca bilo neophodno jeste da obezbijede dovoljno hrane i da se nastane podalje od poplava. Tako su sela u Podrinju na obodima okolnih brda dokle voda ne može da dosegne, ali i na mjestima gdje ima dovoljno hrane - divljači.

- Lov u zvorničkom Podrinju postao je usudan i prijeko potreban. Vremena su se mijenjala, borba za opstanak pored Drine sada je mnogo blaža, ali lov je ostao onakav kakav je bio i prije nekoliko vijekova - lovi se samo onoliko koliko je potrebno - kaže zvornički novinar Milenko Lazarević.

Lov se od rijeke pomjerio u brda i dalje u planine - preko Spreče, Birča i Majevice, ali su, ipak, najspretniji lovci ostali uz rijeku: u Drinjači, Čolopeku, Tršiću, Kozluku, Roćeviću, Šepku, Pilici...

U Lovačkom društvu "Soko" iz Kozluka ima blizu 350 lovaca, a među njima po dvojica, trojica ili više iz jedne kuće. U porodici Radosavljević u Pilici lovac je sedamdesetosmogodišnji Milijan, nekadašnji učitelj. Počeo je loviti kada je imao 19 godina i on je prvi koji se počeo baviti lovom u porodici.

- Sada sa mnom lovi sin Zoran i unuka Ružica. Uvijek samo zajedno i to je nešto što mi je najljepše u životu - djeca su nastavila ovu sportsku, lovačku tradiciju - kaže Milijan.

Ističe da mu lov pruža istinske trenutke zadovoljstva.

- Koliko se početku mog lova radovao otac Milijan, osjetio sam kada je moja Ružica odlučila da postane lovac. To je nešto neopisivo - kaže Zoran Radosavljević.

Ružica, opet, veli da je zbog djedovog lova zavoljela prirodu i druženje. Kada je otac Zoran uzeo lovačku pušku, čvrsto je odlučila da i ona bude lovac. Trenutno je jedina žena lovac u kozlučkom kraju.

Slično je i u porodici šezdesetosmogodišnjeg Vehida Hamzića iz Gornjeg Šepka. Lov u ovoj porodici je odvajkada tradicija, a on je nastavio.

- Nikada mi lov nije bilo to da odstrijelim što više divljači. Jedino sam uvijek želio da mi lov bude prilika za druženje i upoznavanje novih ljudi, ali i zaštita prirode - kaže Vehid i dodaje da, kada se jednom krene u lov, onda više povratka nema. - Lov opčini čovjeka, nadahne ga i oplemeni, a to treba njegovati - kaže Hamzić.

Da će se lovačka tradicija nastaviti u zvorničkom Podrinju, potvrđuju i podaci da je sve više mladih koji stopama djedova i očeva postaju lovci. I to glasoviti lovci pored rijeke Drine.

Nasljeđe

- Oduvijek su se u Podrinju znale lovačke porodice. Puška se predavala u nasljeđe, lov se blagosiljao mlađima i pamtili su se lovci: pradjedovi, djedovi, očevi, sinovi, unuci... Tako je u svim podrinjskim selima - objašnjava Lazarević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.