Kozara budi uspomene na prohujalu mladost

PRIJEDOR - Nekada davno u srećna vremena postojalo je Planinarsko društvo "Zorka" u Subotici pri istoimenoj fabrici, koja je imala svoj autobus. Mladi "Zorkaši" su voleli da dolaze na Kozaru dva puta godišnje, svakog 1. maja i 29. novembra, a bilo je dolazaka i između tih perioda.

Ovako je počela svoju priču i evociranje uspomena na Kozaru sedamdesetosmogodišnja Ljubica Jančić iz Subotice, koja je uprkos poodmaklim godinama, došla na planinarsku manifestaciju "Pozdrav proljeću" na Kozari da, kako kaže, još jednom vidi Kozaru i Prijedorčane s kojima je prijateljevala još od 1967. godine.

- Sećam se da su Prijedorčani bili gosti u mojoj kući, došli su da prenoće pošto nije bilo novca  za hotel i za iznajmljivanje soba. Oni kažu pa dođite kod nas u Prijedor, a ja sam im govorila šta ću ja u Prijedoru kad ja tamo nemam roda, to je vojvođanski stil, anegdota na račun lala. Ali nikada nisam propuštala da 29. novembra sa suprugom posjetim Kozaru - priča Ljubica.

Kad su došli na Kozaru, tamo svi oni što su ih posjećivali i tada je počelo to drugovanje sa Prijedorčanima.

- To je bio 29. novembar 1967. na Mrakovici i nikada neću zaboraviti taj datum. Sećam se detalja kao da je bilo juče - priča Ljubica.

Bio je skroman dom, skroman smeštaj, dodaje, ali je to sve bilo lepo.

- Mi smo to sve voleli, nismo mi tražili ni luksuz ni komfor nego samo ono veliko srce, prijateljstvo - nastavlja Ljubica koja se sjeća i posljednjeg dolaska na Kozaru pred rat.

- Poslednji put svi planinari iz "Zorke", i moj muž i ja, bili smo ovde za 1. maj 1989. Posle toga nismo više dolazili, ali je ostala u srcu i Kozara i prijateljstvo sa Prijedorčanima - kaže Ljubica.

Ona se prisjeća da su oduvijek bili prijatelji sa prijedorskim Planinarskim društvom "Klekovača".

- Prijedorčani su kod nas dolazili na godišnju skupštinu, na veliki planinarski bal na Zobnatici koji se organizovao u februaru. Imali smo i Dan oslobođenja Subotice, 10. oktobar, pa su nam i tada Prijedorčani dolazili u goste - prisjeća se Ljubica, pokušavajući da dočara veličinu tog prijateljstva.

 - Ovo sve što gledam danas na Kozari sve me mnogo podseća na prošla vremena, zažmurim i vidim ono što sam nekada videla i doživljavam sve onako kako je to nekada bilo - kaže ova živahna i vitalna starica.

Spremna na pješačenje

Ljubičin suprug je umro prije deset godina i ostala je sama. Kaže povuklo je nešto da dođe i da vidi još jednom i Kozaru i svoje prijatelje Prijedorčane.

- Gledam ovu omladinu sada pa se sećam naše mladosti kako smo bili isto tako veseli i orni, peške smo dolazili sa Kotlovače na Mrakovicu po snegu za 29. novembar i to nam ništa nije smetalo i za prvi maj provodili lepe dane i sate.

Čini mi se da bih još mogla, samo da sam donela opremu, još bih prepešačila taj put koji sam nekada prelazila - kaže Ljubica Jančić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.