Koga čekaš Milijana?

VIŠEGRAD - "Koga čekaš, Milijana?", pitali smo osamdesetogodišnju staricu Milijanu Baranac, iz sela Bijela, dok je, zasuta snježnom vijavicom, stajala na raskršću puteva držeći na priuzi kravu Šarulju.

"Koga čekam", odgovorila je drčno starica, popravljajući izblijedjelu maramu iznad ušiju, "čekam djecu da mi dođu dok ne skapam u ovoj samoći i snježnoj bjelini".

Jedan od prozora Milijanine sobe gleda na seoski sokak obrastao trnjem i kruškama divljakama, gdje starica, kako kaže, "mimogred" proviri očekujući da se na vidiku pojavi draga figura jednog od trojice njenih sinova.

- Kad starost pritisne, kad samoća dosadi, i kad sam željna da vidim čeljade na kućnom pragu, onda jedva čekam petak ili subotu uveče da mi dođu sinovi iz Užica, gdje žive i rade. Tada i kuhinja ponovo, kao nekad, zadiše porodičnim i domaćinskim dahom - priča Milijana.

Ovoj živahnoj i vrijednoj starici "oči ostadoše na sokaku", a glava se sama, po navici, okreće tamo odakle bi neko mogao da dođe, pa čak i onda kad Šarulju vodi na drveno korito da je napoji tačno u podne svakog dana.

- Dok sam bila mlađa, a rano sam ostala bez muža, a djeca otišla za radom i boljim životom, pjevala sam da danju razbijem samoću, a uveče po mraku da otjeram strah. Kako sam starija, sve mi je manje do pjesme pa tumaram po praznoj kući, namirujem, spremam već pospremljeno i priviđam da neko kuca na vrata i na njima se pojavljuje neki dragi lik - govori Milijana.

Ona kaže da je ljeti drugačije kad se ode za stokom, u vrt oko povrća ili u voćnjak, ali zima kad poklopi i snijeg sve zatrpa, onda se samo može do štale i kokošinjca, vode i drvljanika, i to je sve.

- Zagambaju ponekad po snijegu cijelcu jetrva Milojka i komšinica Bogdanka, koje, kao i ja, same žive u kući, dođu da se ispričamo i izjadamo na samački život. To je sav svijet koji u zimskim danima vidimo - završava priču starica Milijana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.